ZADAR – Nasilje u obitelji te njegove posljedice sve su češća tema na stranicama crne kronike. Neslavne crne brojke isplivale su na površinu nakon posljednjih tragičnih slučajeva ubijenih mladih žena u Glini i Benkovcu. Naime, prema nekim podacima u posljednjih pet godina na području Republike Hrvatske ubijene su 63 žene, a još veći je broj slučajeva zlostavljanja koje vrlo često ostaje među četiri zida doma zlostavljača i žrtve, no s dobrim putem prema tragičnom svršetku.
Slučajevi Nikoline Štajdohar (23) iz Gline, majke dvoje maloljetne djece, te Marine Palavra Kamber (22) i njezina 23-godišnjeg brata Marina Kambera iz Benkovca još jednom su na najkrvaviji način dokazali kako je sustav zakazao. Mnogi smatraju kako bi, da su policija, Državno odvjetništvo, sudovi i centri za socijalnu skrb, institucije koje moraju štititi žene i djecu, žrtve nasilja u obitelji, obavili svoj posao, ove dvije žene danas bile žive. I ne samo one, već i sve druge već pomalo zaboravljene, koje su bile vijest nekoliko dana nakon čega je njihova priča završila, a nitko nikada nije pozvan na odgovornost, barem ne u onom smislu da je neka od institucija u navedenom lancu priznala svoju odgovornost, svoje propuste, svoju nedovoljnu brigu ili se bar pozvala na neučinkovit i nedovoljno rigorozan sustav kojeg hitno treba mijenjati.
Ovako, zlostavljačima, onima sadašnjima i onima budućima šalje se jasna poruka da žene i djeca još uvijek nisu zaštićena ugrožena vrsta, a u skladu s tim ni poduzete mjere nisu nimalo zastrašujuće, bar ne u tolikoj mjeri da zlostavljač prije negoli spusti šaku na lice žene, ili je čak usmrti, sebe vidi kako sjedi u zatvorskoj ćeliji poduži niz godina. Tako su u Hrvatskoj zaštićenije zmije, medvjedi i vukovi, nego žene i djeca. No takva smo valjda sredina, konzervativna.
Brojne zablude
Zbog posljednjih, navedenih slučajeva ipak su provedene interne policijske kontrole kako bi se utvrdilo jesu li počinjeni propusti u radu policije, no Nikolini i Marini to više ništa ne znači. Ipak, njihova ubojstva pokrenula su pitanja o mogućnosti preventivnog reagiranja i općenito učinkovitije brige za žrtve obiteljskog nasilja.
O zlostavljanju, odnosno o nasilju u obitelji mnoge su priče ispričane, no još uvijek u ovom našem nesavršenom društvu postoji mnoštvo predrasuda na račun kojih ljudi, a vjerojatno i institucije poimaju krivu sliku o ovom problemu.
Mila Špinderk, psihologinja u zadarskom Obiteljskom centru ističe kako nasilje u obitelji ne ovisi o mjestu stanovanja niti o ekonomskom statusu, već se događa svugdje i svima. Razni su oblici nasilja u obitelji, no najčešće je ono fizičko, a posljedice po žrtvu su jako teške, a ponekad i tragične. Jednako tako, Špinderk upozorava i na brojne zablude vezane uz nasilje u obitelji, a posebno izdvaja poguban utjecaj na psihičko zdravlje djece odrasle u jednoj takvoj zajednici. Naime, kaže kako se na sve moguće i raspoložive načine takvu djecu mora zaštititi od boravka i odrastanja u takvim ekstremnim uvjetima koji u konačnici rezultiraju time da s vremenom vrlo često i same žrtve, odnosno svjedoci nasilja u obitelji, postaju zlostavljači.
– Iako smo svjedoci sve većeg broja nasilja nad ženama treba naglasiti da ono nije poprimilo epidemijske razmjere već se promijenila percepcija društva prema nasilju. Naime, u bračnom nasilju najčešće žrtve su žene (u 90 posto slučajeva, a čak 45 posto žena ubili su bračni partneri). Najčešće nasilje u obitelji je fizičko no ono može biti i emocionalno, seksualno, ekonomsko i zanemarivanje, a posljedice nasilja mogu biti dugoročna psihička i fizička oboljenja, a u krajnjem slučaju obiteljsko nasilje zna eskalirati pokušajem ubojstva ili ubojstvom. U našem društvu još uvijek postoje neke predrasude i mitovi kada je riječ o nasilju nad ženama. Tako se primjerice misli da se nasilje događa samo u siromašnim obiteljima, a istina je da nasilje ne ovisi o ekonomskom statusu kao ni mjestu stanovanja.
Sljedeća zabluda je da alkohol i droge uzrokuju nasilje međutim oni mogu potencirati, ali najčešće nisu uzrok nasilničkog ponašanja. Sljedeća zabluda je da je djeci bolji i nasilan otac nego nikakav. Djeca u takvim obiteljima pate i direktno se uče nasilničkom ponašanju pa je veća vjerojatnost da poslije, kada odrastu, takvu vrstu naučenog ponašanja i sami primjenjuju. Pogrešno je razmišljanje da je napad izoliran, naime nasilje se u pravilu ponavlja, istaknula je Špinderk.
Zašto ostaju s nasilnikom?
Vrlo uobičajeno je razmišljanje na našim prostorima da su žene na jedan način nasilje i zaslužile ostajanjem u takvom odnosu. To je vrlo složeno pitanje koje nema jednoznačan odgovor. Mnogima je neshvatljiva i zgražajuća činjenica da se žene vrlo često naviknu na udarce i psihičko, seksualno i sl. omalovažavanje te i dalje ostaju u zajedničkom suživotu s nasilnikom. Iako bi svačiji zdrav razum odavno prekinuo takvu agoniju, mnoge zlostavljane žene naglašavaju kako o njihovoj situaciji ne može suditi nitko tko nešto slično nije prošao.
– Žene često i pokušavaju pobjeći, ali se zbog propusta institucija nasilje ponavlja, pa se onda događa da su žene u većoj opasnosti nakon što su zlostavljača prijavile. Također, treba naglasiti da su posljedice dugotrajne izloženosti nasilju brojne i teške. Postoje poteškoće u regulaciji emocija, tjeskoba, očajanje, depresija, što žrtvi otežava rješavanje tako teške životne situacije i stvaraju kod njih osjećaj bespomoćnosti. Razvija se i određena vrsta patološke povezanosti žrtve s nasilnikom jer s jedne strane nasilnik preuzima kontrolu nad žrtvom dok žrtva razvija osjećaj ovisnosti o nasilniku, a istovremeno gubi osjećaj kontrole nad vlastitim životom. S druge strane, nasilnik je osobi koja je žrtva važna pa postoji strah da će traženjem pomoći nanijeti štetu partneru i ugroziti odnos. Ovakva obiteljska dinamika objašnjava zbog čega se članovi obitelji teško odlučuju prijaviti nasilje i spremni su dugo trpjeti dok ne potraže pomoć, naglasila je Špinderk.
Brojke ubijenih žena koje su postale žrtve svojih supružnika ili partnera, brojke policijskih intervencija te kaznenih prijava podnesenih protiv zlostavljača na razini Hrvatske su zastrašujuće. No, jednako tako je zastrašujući i odnos naših odgovornih institucija, ili odgovornih pojedinaca prema takvim slučajevima. Naime, centrima za socijalnu skrb najveća je briga kako pomiriti supružnike odnosno žrtvu i zlostavljača, s druge strane suci su zaštićeni Ustavom i ne može ih se pozivati na odgovornost, a policija pak u mnogim slučajevima svoj posao shvati kao rutinski, ne ulazeći dublje u suštinu i težinu problema, te time automatski otvaraju put zlostavljačima da uspiju ostvariti svoje krvave namjere, lišiti života u najmanju ruku barem jedno ljudsko biće. No, barem u Zadarskoj županiji nadležne institucije ipak pokazuju razumijevanje za ovaj veliki problem te njihovi predstavnici uskoro planiraju zajedničko okupljanje vezano uz temu nasilja nad ženama.
