ZADAR – Zadar u mislima akademika Ive Petriciolija, (1925.-2009.), bio je trajna tema još od njegovih dječačkih dana, kada je zbog talijanske vlasti u Zadru s roditeljima morao živjeti u Preku i potom Splitu. Sjećajući se danas našeg Profesora i dragog sugrađanina, prisjećam se posebno jedne pojedinosti iz njegove biografije. Ona možda više od svih koje su potom uslijedile ocrtava puninu emocija i racija u njegovim mislima o Zadru kao rodnom gradu, ali prije svega kulturno-historijskoj vrednoti koja stoji u samom vrhu hrvatske povijesne baštine.
To je odluka da se kao već zreo i obrazovan, ali još vrlo mlad čovjek, neposredno nakon studija u Zagrebu, 1949. godine, konačno vrati u svoj Grad. U ono doba taj drevni Civitas naše Dalmacije još uvijek je živio tužnim životom jednoga od najvećih invalida među gradovima Evrope Drugoga svjetskog rata.
Tada je više nego li ikada prije trebao građane s pionirskim nabojem u sebi, graditelje s vizijom obnovljenog starog grada opremljenog za nova vremena. Ivo Petricioli je svoj dio u tom poduhvatu vidio ponajviše u afirmaciji naslijeđa u Zadru, te u vlastitoj struci usmjerenoj ka tome cilju, u povijesti umjetnosti kao modernoj i kritičkoj znanosti s poimanjem prošlosti kao podloge za budućnost, povijesne baštine kao veziva između minulih i dolazećih vremena. S tim načelima uputio se u otkrivanje novih spoznaja o starim zadarskim spomenicima i preispitivanje prethodnih tumačenja uloge Zadra u prošlosti. To je shvaćao kao vlastiti poziv.
Posebno se trudio predočiti nam “Lik Zadra u srednjem vijeku”, kako je nazvao jedan od svojih prvih većih radova o Zadru, približiti nam “Stari Zadar u slici i riječi”, kako je naslovio jednu od svojih knjiga, ili “1000 godina umjetnosti u Zadru”, ponirati u njedra Grada idući “Tragom srednjovjekovnih umjetnika”, (kako je nazvao knjigu sa zbirkom vlastitih radova o starim umjetnicima u Zadru), ili pišući “Srednjovjekovnim graditeljima u spomen”, (nazvavši tako knjigu s člancima o zadarskim klesarima i zidarima), promišljajući “Umjetničku obradu drveta u Zadru u doba gotike”, opisujući “Škrinju sv. Šimuna”, ili “Sjaj zadarskih riznica”, te “Pojavu romaničke skulpture u Dalmaciji”, uzornu knjigu koja je po metodi znanstvenog pristupa postala svjetionikom povijesno-umjetničke literature u nas, a u kojoj je posebno istaknuo ulogu zadarskog ranoromaničkog kiparstva. Sve je to pretočio u svoj dio sinteze u knjigama “Zadar u srednjem vijeku do 1409. godine” i “Zadar pod mletačkom upravom”, publikacijama koje su izašle još prije više od tri desetljeća, a u suradnji i s ostalim piscima, kao svezak 2. i svezak 3., u ediciji ‘Prošlost Zadra’.
Ipak, Zadar u mislima našeg Profesora nije bio samo onaj iz prohujalih stoljeća, o kojima priča njegovo naslijeđe, već je tu divnu baštinu shvaćao i kao govor iz budućnosti Zadra. Zato se trudio, dakako ne sam, u novi grad koji se tokom desetljeća za nama podizao iz razvalina i rastao kao suvremeni, ugraditi povijesne vrijednosti i povijesno značenje. S njima je valjalo sačuvati lik Grada, njegovu urbanističku matricu, ali i duhovnu energiju, kulturni potencijal i naslijeđe shvaćeno kao osnovu urbaniteta modernog Zadra, suštinu njegova trajanja u vremenu i prostoru, u povijesti.
Osvrnemo li se danas na povijesni grad u Zadru, na institucije u njemu, kojima je Profesor priložio dio svoga truda, od Filozofskog fakulteta do Stalne izložbe crkvene umjetnosti, od javnih muzeja do samostanskih zbirki umjetnina, osvrnemo li se na graditeljsko naslijeđe, koje je otkrivao i pomagao obnoviti, od gradskih zidina do srednjovjekovnih kuća u starim ulicama ili pojedinačnih građevina: Vele straže, Lože, Katedrale, sv. Donata, sv. Krševana, sv. Marije Male, sv. Petra Starog, sv. Lovre, Stomorice, … zavirimo li u knjige i članke Ive Petriciolija, pogledamo li makete Zadra 15., 18. i 19/20. stoljeća u Narodnom muzeju, surest ćemo se s njegovim mislima o Zadru, prisjetiti njegova lika, čovjeka visoka rasta i malo teška koraka, kojim kroči Trgom, Fošom, ulicama i prostorima svoga Grada i trajno razmišlja o njemu.
