ZADAR– U siječnju prošle godine Tanja Budimir doznala je da boluje od karcinoma debelog crijeva. Tako teška dijagnoza u 36. godini za mladu je zadarsku odvjetnicu bila potvrda onoga što je dulje vrijeme slutila: s njezinim tijelom nešto nije u redu. Svejedno, šok je bio strašan.
– Vadite to odmah iz mene, bilo je prvo što sam pomislila. Htjela sam isti tren na operaciju. Zašto se to meni događa, pitala sam se. Tražila sam krivca, voljela bih da sam mogla nekoga okriviti za svoju bolest – prisjeća se Tanja dana straha i nevjerice kad joj je otkriven karcinom. Nakon operacije u zadarskoj bolnici, nalazi su pokazali da mora na kemoterapiju.
Tih šest mjeseci koji su uslijedili najružniji su dio njezine priče.
– Čim uđeš u tu prostoriju na kojoj piše “kemoterapija”, sve se mijenja. Odjednom više ne postoji normalan svijet, postojimo samo “mi” i “vi” koji ste imali sreće, za razliku od nas. Svaki ciklus bio je sve gori, mučnina sve jača, tijelo sve slabije. I tada sam upala u tešku krizu, htjela sam prekinuti liječenje jer jednostavno nisam mogla izdržati. Na nagovor obitelji ipak sam nastavila dalje. Teško je opisati iskustvo iz te sobe. I da su uvjeti za liječenje savršeni i da Onkologija izgleda kao space shuttle, svejedno je koma. Ni danas ne mogu normalno proći tom ulicom, odmah mi se vrati onaj užasan osjećaj mučnine – kaže Tanja.
Nakon svega što je prošla, smeta joj što je rak još uvijek tabu tema. Zato svoju dijagnozu nikad nije skrivala, cijelo vrijeme kemoterapija radila je odvjetnički posao. To ju je, kaže, guralo naprijed, život jednostavno nije smio stati. Iako je kosu gotovo u potpunosti izgubila, periku nije mogla podnijeti pa je na suđenja dolazila s maramom na glavi.
– Dok imaš kosu, lakše se s time nosiš. Kad ostaneš bez nje, imaš osjećaj da te svi gledaju, misle da si gotov. To je ono što mi je najviše smetalo. Sjećam se kako su mi tada govorili da će mi kosa narasti. Ja sam htjela da se to dogodi odmah. Hoću svoju kosu! Baš u toj najgoroj fazi u glavi sam imala strašnu potrebu da budem ženstvena, da pokažem svima: evo, tu sam, živa sam – iskreno će Tanja, istodobno realna i optimistična. Zadnju kemoterapiju primila je prošle godine.
Od tada ide na redovite kontrole, živi dan za danom, bez dugoročnih planova. Bolest ju je natjerala da se promijeni, napravi rezove. Kupila je stan, preselila se daleko od bolnice u čijem je susjedstvu prije živjela, promijenila je pogled na ljubav.
– Bolest te natjera da se okreneš sebi, uživaš u životu i pomogneš drugima koji prolaze ono s čime sam se ja morala suočiti. Nije to nikakva posebna filozofija, niti sam ja posebno hrabra.
U istoj situaciji svatko od nas dao bi sve od sebe da preživi. Uvijek se sjetim Igora Mandića kad je rekao da je njegov ateizam zapao u duboku krizu. E, to se i meni dogodilo. Kad si zdrav, prolaznost života je fikcija. Kad se suočiš s ovakvom dijagnozom, pomisliš: čekaj, živote, pa imamo mi još toga odraditi. Eto, s tom mišlju sada počinjem svaki dan – kaže Tanja, koja se uključila u rad Lige za borbu protiv raka, koja u Zadru još uvijek nema svoj prostor, a kamoli grupne terapije za psihološku pomoć.
Upravo je to njezin sljedeći cilj.
