Siromaštvo Haitija jedno je od najgorih siromaštava na svijetu. U Haitiju nije lako biti dijete. Haiti ima najveću smrtnost dojenčadi, djece do pete godine života i rodilja u zapadnoj hemisferi. Glavni uzroci smrti su dijareja, respiratorne bolesti, malarija, tuberkuloza i HIV/AIDS.
U potresu 12. siječnja razrušene su tisuće škola, ali je i prije potresa svega polovica djece pohađala osnovnu školu, a samo je jedno dijete od pedeset završilo srednju školu. Cijena hrane nakon potresa strahovito je narasla, oko 30.000 poduzeća je propalo ili prestalo s radom, pa nezaposlenost, koja je prije potresa iznosila 70-80%, i dalje raste.
U Haitiju čak 2.000 djece godišnje završava kao roblje u Dominikanskoj Republici. Nekada roditelji jednostavno nisu u mogućnosti hraniti svoju djecu, pa ih daju u roblje, no djecu nerijetko otimaju kako bi ih učinili robljem. Za djecu koja se zaposle kao služinčad, koja za izrazito male novce pomaže u kućama, može se reći da su sretna. Mnoga, nažalost, završe kao seksualno roblje. Prema podacima UN-a, barem 1000 djece u Port-au-Princeu preživljava radeći kao dostavljači, špijuni ili čak vojnici.
Za oporavak Haitija bit će potrebno mnogo vremena – možda čak i nekoliko generacija. Najviše vremena bit će potrebno da se oporave najsiromašniji među njima, poput Diega iz ove priče. Poput druge djece koja su, iako nevina, suočena s okrutnošću svijeta.
Diego Jean mali je čovjek od 12 godina. Gleda nas svojim velikim crnim očima, čini se, s dozom straha ili stida. Pogled mu nerijetko bježi. Izgleda kao dijete koje je u svojem kratkom životu previše vidjelo. Svoju je obitelj napustio kada mu je bilo samo deset godina – zbog previše vike, batina i suza te prečestih svađa.
„Majka je bila nasilna, a i otac, koji je često izbivao od kuće i sam je nerijetko dizao ruku na nas”, priča Diego, koji ima petero braće. Jednoga je dana Diegu jednostavno sve dojadilo.
Pokupio je svoje stvarčice i sa svojim prijateljem Wendelom otišao od kuće te se pridružio ostaloj izgubljenoj djeci Port-au-Princea. Nekoliko je mjeseci živio pokušavajući isprositi hranu za preživljavanje. Srećom, djelatnici „Centra za djecu ulice Lakoun” pronašli su ga prije nego što je završio među delinkventima i huliganima.
Centar, kojemu je osnivač Caritas, vodi Maud Ernest Lawrence, nježna i prijazna žena koja svako svoje dijete poznaje po imenu, kao što zna i sve njihove životne priče, tj. drame njihovih života, ukoliko je to uopće moguće. Maud nažalost nije u mogućnosti pomoći svima kojima je pomoć potrebna, ali je barem za stotinu njih osigurano noćenje u Centru, kako ne bi, izloženi i nezaštićeni na cesti, pali u ruke kriminalcima, koji ih onda pripremaju za prijestupničku budućnost.
«Od siječnja, tj. nakon potresa, sve nam se češće na pragu pojavljuju djeca koja traže smještaj, medicinsku pomoć ili, jednostavno, traže jesti. Ali nije moguće ni nahraniti ni pružiti utočište svima koji ga traže», kaže Maud.
«U vrijeme potresa sva djeca iz Centra bila su u dvorištu igrajući se i srećom nitko nije stradao”, kaže Maud. Kada je potres udario i Diego je bio na ulici. Vjerojatno je preživio zahvaljujući toj činjenici. «Kada sam osjetio da se zemlja trese pod nogama, počeo sam trčati želeći pobjeći, ali sam pao. Iako se jedan zid pored mene srušio i skoro me prignječio, uspio sam pobjeći i nastavio dalje trčati”, kaže Diego. Od tada, priznaje, strah ga je napustiti Centar. Zabrinut je i za svoje roditelje unatoč tome što su ga zlostavljali. Majka, koja ga je prije potresa posjećivala u Centru, moleći da se vrati kući, nakon potresa nije došla još niti jednom.
«Nisam stigao do njih», prošaptao je očiju uperenih u tlo. «Ne znam jesu li živi ili ne.» Diego se boji se saznati istinu. Sada mu je, možda i više nego prije, ovaj Centar sve – jer tu dobiva hranu, smještaj i školovanje što mu obitelj ili ulica nisu mogli pružiti.
Centar je jednostavna zgrada, točnije dva dugačka hodnika sa spavaonicama, koje nama ‘zapadnjacima’ više nalikuju zatvorskim ćelijama. Tu postoji i mala kuhinja za svu ovu gladnu djecu te mala ambulanta koja pruža osnovnu medicinsku skrb i široj zajednici, a ne samo djeci o kojoj skrbi.
Je li bila potrebna prirodna katastrofa – kao ovaj potres – da se svijet probudi?
Ali za kolike je i ovo prekasno?
