ZADAR– Hrvatskim je ribarima voda došla do grla. Mi smo pred bankrotom. Moguće je da već ovog trenutka 30 posto flote ni ne krene na more jer nemaju za gorivo. Mi se više ne smijemo suzdržavati od napada na bilo koga jer na bubnju su nam i brodovi i domovi. Kome je Hrvatska majka, a kome maćeha procijenite sami, kada za ratarstvo u premijama osigurava preko 95 posto, a za ribarstvo manje od pet posto proračunskih sredstava. A mi donosimo devize zemlji – ova prava salva alarmantnih konstatacija iznesena je u ponedjeljak navečer u Obrtničkoj komori Zadarske županije gdje se sastao ovdašnji Ceh ribara predvođen Edison Boškom, a po pozivu sazivača Ante Fabijanića predsjednika Ceha ribara Hrvatske obrtničke komore.
Ulov i uzgoj u hrvatskom ribarstvu mogao bi se, kada se zaključe lanjske brojke, popeti na preko 70.000 tona, što je značajan rast u odnosu na prethodnu godinu. Izvoz ribarstva u 2009. u odnosu na 2008. porastao je sa 472.825.000 kuna na 524.054.000, što je porast od 10,8 posto, što je pozitivan podatak nasuprot općem padu izvoza u RH od 20,3 posto. Istovremeno je uvoz u ribarstvu iznosio svega 62 milijuna kuna. Time su ribari dali ogroman doprinos trgovinskoj bilanci kao možda i jedina pozitivna djelatnost.
Tijekom godine bilo je i bolje, odnosno rast je bio skokovit. No, problemi tunaše, odnosno problemi plasmana kod prerađivača stvar su na kraju godine usporili.
Sve ovo izneseno kao uvod u normalnom bi slijedu trebalo značiti da je u ribara više novaca nego ikad i spremniji za ribolov nego ikad u povjesti. No…
Ante Fabijanić, Edison Boško, Milivoj Blaslov, Davor Rakvin, Duško Vidov, Šime Kosor, Željko Zubčić, Miro Mazija,… dio je okupljenih ribara, predstavnika zadruga i poduzetnika u obrtnom ribarstvu okupljenih u Obrtničkoj komori Zadarske županije zbog katastrofalne situacije u sektoru i poslu svakog od njih.
Država poticaje za plavu ribu (srdelu) još nije platila za treći i četvrti kvartal prošle godine. Ni njima ni riboprerađivačima. Ribari dio ribe prodaju tunašima – uzgajivačima tuna kao iznimno značajnim potrošačima. Tunaši nisu platili mjesecima, neki tvrde i devet mjeseci.
Drugi još bitniji kupac su riboprerađivači, odnosno tvornice ribljih konzervi, solionice koje ne plaćaju mjesecima.
Dakle ribari su plasirali rekordan ulov, ali novce nisu vidjeli:
– Možda i 30 brodova ovog trenutka ne može isploviti samo zbog tog jer nemaju čime platiti gorivo, tvrdi Fabijanić.
Značajan broj ribara ušao je prethodnih godina uz državnu pomoć s njima u jedan od najvrijednijih poslova u ribarskoj povjesti – nabavu flote. Bilo gradnjom u domaćim brodogradilištima bilo kupnjom vani. Hrvatska koja je desetljećima plakala da nam Talijani izloviše ribu, a i da je ne izlove tamo gdje je oni love mi je nemamo čim loviti, sada su konkurenti brodovima i tehnologijom i mogu loviti gdje i drugi. To podaci o ulovu i pokazuju. No, hipoteke su svima na vratu a država – dospjela kapitalna ulaganja ne podmiruje.
Ribari su ispovjedili svoje muke. Ima ih kojima duguju nekoliko milijuna pa su i oni dužni i bogu i vragu, a država kaže moraš podmiriti račune da bi dobio poticaj. S čime? Ima ih s hipotekama na kuće. Posadama bez plaća. Dugovima za gorivo.
– Ovog trenutka prijeti nam lom u ribarskom lancu od ulova do finalizacije i plasmana. Moguće je da ribari stanu, a posade odu na Zavod.
– Tražimo hitnu isplatu dospjelih, a neplaćenih kapitalnih ulaganja. Također i što hitniju isplatu neplaćenih poticaja za malu plavu ribu. Tražimo da država uvjetuje isplatu poticaja riboprerađivačima – podmirenjem dugova prema ribarima. U situaciji kada nam riboprerađivači obaraju cijene tražimo proporcionalnu korekturu poticaja na način da se za iznos smanjenja cijena njima oduzme iznos poticaja, a da ribaru. Edison Boško bio je rezolutan:
– Stanje je takvo da moramo spašavati živu glavu. Nismo protiv nikog. Svjesni smo da bez lanca, odnosno bez prerađivača ni mi ribari ne možemo opstati. No, sada moramo kazati da su poticaji u EU osmišljeni za – ribare. U situaciji kad riboprerađivači uzimaju lavovski dio poticaja i još nam obaraju cijene tražimo od Vlade preraspoređivanje poticaja u korist ribara inače će sva djelatnost pasti.
Poticaj pokriva (lanjsku) cijenu srdele od 3,20 od čega ribari dobiju 0,35 dok 2,80 ide riboprerađivačima. Ribari traže veći dio za sebe. Kad riboprerađivač obori cijenu otkupa srdela na 2,60 do 2,80, što je sada na sceni, onda traže da se za toliko njima smanji poticaj (jer su ionako dobili jeftiniju ribu), a poveća ribaru (za oborenu cijenu).
