Svetkovina Božića prvi se put spominje 354. godine. Poznato je da je na Sjevernoj polutki 21. prosinca najdulja noć, a dan najkraći. U Rimu su zimski solsticij obilježavali 25. prosinca, pa se toga dana među poganima slavilo Nepobjedivo Sunce koje se rađa. Sunce je u poganskom kultu imalo veliku važnost, pa je i nedjelja u poganskom kalendaru smatrana danom Sunca.
Kad je car Konstantin tjedni dan Sunca proglasio u svojem carstvu danom Gospodnjim (nedjeljom) i zapovjedio da se ima posvetiti uskrslom Kristu, sasvim je logično da je i svetkovina rađanja Nepobjedivog Sunca (25. 12.) postala dan obilježavanja rađanja pravog Sunca – Isusa Krista. U Egiptu se zimski solsticij slavio 6. siječnja, pa je toga dana slavljen Božić, a na taj se dan slavilo i Isusovo krštenje.
U početku se u Rimu 25. 12. slavilo Isusovo rođenje, poklon pastira i mudraca te pokolj dječice. Kad je s Istoka stigao i blagdan 6. siječnja, onda se 25. 12. slavilo samo Isusovo rođenje, a poklon mudraca prebačen je na 6. 1. Kada su istočne crkve preuzele od Zapada slavlje Božića na 25. 12., onda je kod njih 6. 1. ostao samo spomen Isusova krštenja, a sve ostalo (Isusovo rođenje, poklon pastira i mudraca te pokolj dječice) slavile su 25. 12.
U početku se na Božić slavila samo danja misa. No nakon što je u Rimu sagrađena bazilika Marije Velike, a uz nju kapela u čast betlehemskih jaslica, došlo se na ideju da se u toj kapeli slavi misa u noći 24/25. 12., kao što se to činilo u Betlehemu. Tako je nastala misa polnoćka.
Kako su nastale jaslice
Prve jaslice bile su one u Betlehemu. Origen nam svjedoči već 248. godine da su kršćani mjesto Isusova rođenja štovali u Betlehemu. Carica Jelena dala je nad tom špiljom sagraditi baziliku. Druge jaslice bile su one iz 6. stolječa u kapeli pokraj bazilike Marije Veliku u Rimu (gdje je nastala polnočka).
Sv. Franjo Asiški 1223. godine u mjestu Greccio (blizu Asiza) načinio je nove jaslice. U jednu štalu unio je slamu, uveo je vola i magarca, postavio oltar gdje je svećenik služio misu. To su poslije počeli oponašati u drugim crkvama, naravno s figuricama umjesto pravih životinja i ljudi.
Ukrašavanje drvca
Ukrašavanje božićnog drvca dolazi nam iz germanske kulture, od germanskih naroda. Podrijetlo mu je vjerojatno u kultu plodnosti zemljoradničke kulture. Kao što je drvce uvijek zeleno, tako se moli za trajnu plodnost i životnost prirode. Slično podrijetlo vjerojatno ima i sijanje pšenice u došašću.
Svim tim starim kultnim sadržajima poganskih naroda dodijeljen je kršćanski značaj – Krist je trajno živ i besmrtan, kao što je i božićno drvce zimzeleno. Krist daje novi život koji se rađa iz smrti, kao što pšenica niče iz suhog sjemena.
