Penali…
"Penali? Slično ka tie break… samo paklenije. U stvari penali su vam ka rulet, crno – crveno, uvik imaš jednaku šansu. Ili si falija ili pogodija. Pola pola." Tako je Goran Ivanišević opisao jedanaesterce na jednoj presici u Wimbledonu kada je bio u elementu pa su novinari otišli dalje od tenisa.
Penali… Čini mi se da je bila osmina finala SP-a u Italiji '90-te, Irci protiv Rumunja, prvi put Irci su prošli grupnu fazu i pucaju se jedanaesterci za prolaz u četvrtfinale. Čini mi se da je tako nešto bilo, ali nemojte me držati za riječ. Jedan Irac, ne sjećam se stvarno imena, ima odlučujući. Ako zabije prolaze. "Strah je nevjerojatan. Prilaziš lopti i znaš da si ili heroj ili najveća budala na svijetu. Ali adrenalin… Neizmjeriv. San. Sve je bilo usporeno. Sve je bilo zeleno. Ti, lopta, gol i vratar. San."
Tako je on to opisao. Stvarno se ne sjećam imena. Ali se itekako sjećam dok je prilazio lopti da je cijela jedna tribina bila zelena. I krenulo je. Irci su krenuli. Pjesma, 20.000 grla. "Que serra, serra…" Nema frke prijatelju. Što bude, bit će. Zabio je… Kasnije je još dodao da je pjesma tih zelenih ljudi uplovila u san i da je znao da ne može promašiti. Ma nemoj mi reći prijatelju, 20.000 ljudi ti oprosti ako fališ i prije nego si falija, još najbolje da nisi zna.
"Točno znaš. Gledaš na televiziji i kamera fokusira lice. I vidiš. Točno vidiš da će ga faliti ili zabiti. Vidiš mu na licu. Jednostavno, znaš. I u 9 od 10 slučajeva pogodiš. Sve se vidi na licu. U očima. Sve." Opet Goran. Kad je presica otišla malo dalje od tenisa…
Malo je stvari u životu koje si jednakom snagom mrzio i volio kao penale. Jednakom snagom. Pola, pola. Pakao i raj. Ili je tvoj falija, ili je pogodija. Milan – Liverpool? Que serra, serra…
