U zemlji smo kojoj je temeljna odrednica svekolike politike ne samo
približavanje EU, već i ulazak u punopravno članstvo.
Svakodnevna navođenja potpora ili otpora tome postali su ključni segmenti hrvatske
politike. Osim interesa Italije da Hrvatska uđe u EU, pa i
našeg lokalnog međunarodnog događaja za posjeta županijskog izaslanstva Češkoj, gdje su Južnomoravci, i Česi uopće, iznijeli duboku vjeru u našu skoru europsku budućnost, valja nam se osvrnuti na upravo objavljene oštre objekcije uglednog i utjecajnog londonskog The Economista i Financial Timesa na EU općenito i na Hrvatsku.
Oštrina do cinizma
Riječ je o članku u kojem Economist iznosi pregled događanja i sliku EU
trenutka na nesumnjivo britanski način – podrške pune rezervi u, moguće
i tradicionalnoj, maniri rezerviranosti spram "kontinenta".
Posebno se analizira stanje tranzicijskih područja, odnosno priključenih zemalja. U članku o "zvijezdama i vlažnim (muljevitim) dnima" Hrvatska je našla
mjesto na dnu.
Toomas Hendrik Ilves, predsjednik Estonije, ocijenjen je zvijezdom u
političkom i međunarodnom životu. Najveće razočaranje je politički
izgubljena godina u Poljskoj – posvećna intrigama, a novoustoličena garnitura u svojoj se politici čak drži "crnom rupom u srcu Europe".
Trend koji najviše zabrinjava, nažalost, obuhvaća i Hrvatsku, a sveden
je, prema ovom stajalištu, na činjenicu da od Baltika, Crnog i Jadranskog
mora nema nijedne snažne reformističke vlade. Strahuje se da Rusija
"puzajući" osvaja teritorij plinom, energijom uopće.
Postkomunističkim elitama niza srednjoeuropskih zemalja zamjera se da im u tome idu na ruku, željom za brzim efektom i osobnim interesom, a odsutnošću
dugoročnih nacionalnih interesa.
Najveći gubitnik (i nesposobnjak) je – Moldova suočena s kolapsom. Slovenija je, pak, u postkomunističkoj Europi najperspektivnija zemlja.
Slijedi karakterizacija Hrvatske kao "vlažnog dna" (mogući su i gori
prijevodi) sa svojom namrgođenošću i opstrukcijom u pristupu pluralizmu, medijskim slobodama i vladavini zakona. Uglavnom "nitko ne želi narušiti prilično mračno postojeće stanje". Takve se karakterizacije redaju.
Kao "veliko pitanje" postavljaju se istočno-zapadne migracije.
Milijun i više radnika izgubljeno je na istoku zbog migracija na Zapad – pa sada
s tankom rezervnom armijom rada nadnice, ali nedovoljno da bi privukle
migrante na povratak. Mogućnosti i kvaliteta vladanja na Zapadu ostaju
bolje, a dotad se Zapad prekrcava, a Istok postaje pustiji.
Hrvatsko "provlačenje ispod žice" i kraj uspjeha EU
Analize Financial Timesa bazirane na "nadrealističkoj fazi" nakon 15
godina uspjeha spajaju nemogućnost ulaska Turske u EU, nesposobnost da na dosadašnji način EU dođe do Ustava.
Ono što, pak, djeluje "utješno" za Hrvatsku je mišljenje po kojem će se ona ipak provući (ispod žice) kao 28. članica i time završiti uspješnu fazu EU. Predviđeno je da bi se to moglo dogoditi u sljedećih pet godina. O ostalom će se, prema ovom mišljenju, raspravljati godinama bez realne šanse da se išta zaključi. Optimistično ili pesimistično za Hrvatsku?
Zaključimo sami.
Očito je da je EU, i sa širenjem i s Ustavom, u krizi koja nije tek prolazna, već koncepcijska. Kao što je usvajanje Ustava oznaka u kojoj sve što se događa više nije stvar manje ili više "prosvijećenih elita" svojevrsnog kapitalističkog "prosvijećenog apsolutizma", već se referendumski provjerava među biračima kod kojih se ideja spotiče, i pitanje ekonomske svrhovitosti (korisnosti) očito je pomalo u škripcu.
Naime, kod prethodnog masovnog kruga proširenja s deset novih članica neveliko je iznenađenje među površnim poznavateljima prilika izazvao podatak o tome da je BDP svih novoprimljenih članica bio približno ravan – nizozemskom.
U redu je i gledati na to kao na proširenje broja kupaca i korisnika raznih usluga, dakle, rast tržišta. No, i nije to neki broj stanovnika, a niti im je platežna moć bogzna kakva.
Dakle, dok ambiciozni skakači na ljestvicama svjetske razvijenosti žele i trebaju tržišta veličine Kine, Indije ili barem Rusije, dobivaju malena tržišta koja su manje-više prethodno dobrano "okupirala".
Na sve to se nakalemio i problem odnosa spram Turske, makar sekularizirane (s najznačajnijim osloncem na, u europskoj politici neobljubljenu, vojsku kao politički čimbenik stabilnosti), ali ipak islamske zemlje.
