Sandro Čović Marić mladi je 19-godišnji riječki atletičar koji iza sebe ima nisku velikih rezultata, a ispred sebe zacrtani plan – od sportskog učenika želi postati sportski učitelj, a za mentora je izabrao zadarskog stručnjaka Tonćija Mašinu.
Sando je atletiku zavolio uz oca Mladena, atletičara čije je treninge redovito pratio. Još u vrtiću je osvojio prvu medalju na Vrtićkoj olimpijadi i to u utrci štafeta. Vrlo brzo se pokazalo kako je trkačka staza bila njegova polazna atletska stanica koja ga je dovela do konačnog cilja – bacališta.
– Na Erste plavoj ligi u kojoj nastupaju učenici osnovnih škola nastupio sam u disciplini bacanje kugle i osvojio prvo mjesto u Primorsko-goranskoj županiji te izborio nastup na državnoj završnici u Zagrebu. Bacačke discipline bile su mi suđene.
Nije sve stalo na kugli.
– U modernoj atletici bacači se pojavljuju u više bacačkih disciplina i pokrivaju široki spektar bacanja. Tako i ja u ovom trenutku nastupam u tri bacačke discipline: disku, kugli i kladivu.
A najdraža među njima je…
– Iako je bacanje kugle donijelo prve radosti, sada najviše uživam u bacanju diska u kojem ostvarujem i najbolje rezultate.
U vaših 13 godina bavljenja atletikom nakupilo se značajnih uspjeha i medalja.
– Bilo ih je toliko da ih se teško svih sjetiti… Ipak, zadnji uspjesi su najupečatljiviji. Juniorski sam prvak Hrvatske u bacanju diska te dvostruki juniorski prvak u bacanju kladiva. Tu su još četiri srebrne medalje za ovaj uzrast. Dvije su osvojene u kugli, a po jedna u disku i kladivu. Dvostruki sam prvak Hrvatske u bacanju diska za uzrast mlađih seniora te prvak Hrvatske u bacanju kugle, a tu su i dva srebra, po jedno u kugli i kladivu.
Rezultati su to koji su vas doveli do reprezentacije.
– Tako je. Na Europskom bacačkom kupu u Splitu u svibnju prošle godine bio sam član B reprezentacije Republike Hrvatske.
Kroz karijeru mlade igrače vuku i njihovi uzori, ljudi čije bi sportske i ljudske vrline željeli dosegnuti. U Vašem slučaju to je…
– Otac Mladen, dugogodišnji atletski stručnjak i zaljubljenik u atletiku. Da njega nije bilo danas ne bi bio to što jesam niti postigao tako zavidne rezultate.
Poput oca i Vi ste odlučili postati sportski učitelj. Što je presudilo?
– Rekao bih da sam se u pravo vrijeme odlučio postati učitelj. Iskustvo i godine nemaju veze jedno s drugim. Iskustvo se ne stječe s godinama, nego izrasta zajedno s čovjekom u teškim životnim situacijama, gdje se ispituje njegova zrelost i spremnost preuzimanja odgovornosti za svoj život. Upisao sam se na ArsSport učilište u nadi razvijanja vlastitih vještina znanja, teoretskih i praktičnih. Osoba sam koja konstantno radi na vlastitoj autovalorizaciji i koja doprinosi društvenom napretku. Trudim se iz svakog svog dana izvući važne životne poruke, koje mi on donosi. Bez obzira na događanja, dobra ili loša, uvijek biram ostati nasmiješen, jer dan bez osmijeha, za mene je izgubljen dan.
Za kraj razgovora Sandro se posebno želio zahvaliti jednoj osobi.
– Velike zahvale idu mom profesoru i mentoru Tonćiju Mašini s kojim sam započeo suradnju punu razumijevanja i poštivanja. Veselim se nastavku ove predivne priče.
Zadar, Rijeka i Hrvatska imaju se čime ponositi i mogu biti sigurni da će Sandro biti jednako dobar učitelj, kakav je učenik. Barem toliko dobar…
