U 20 godina dugoj igračkoj karijeri igrao je za 18 klubova i zabio preko 130 golova, a najveći trag ostavio je u Italiji, gdje je nosio čak 13 različitih dresova. Zaigrao je i u Ligi prvaka s rumunjskim Clujem i nastupio za sve selekcije hrvatske reprezentacije, zaključno sa seniorskom u prijateljskoj utakmici protiv Izraela 2005. Saša Bjelanović, jedan od poznatijih izdanaka zadarske nogometne škole, danas je pomoćnik sportskog direktora Hajduka, a prilikom gostovanja Splićana na Stanovima s njime je razgovarao voditelj odnosa s javnošću Nogometnog kluba Zadar Roman Morović.
Saša je rođen 11. lipnja 1979. u Zadru, a za tadašnji Zadarkomerc debitirao je 22. rujna 1996. sa tek navršenih 17 godina. Na gostovanju kod riječkog Orijenta trener Ante Čačić uveo ga je u igru u 71. minuti, da bi tri tjedna kasnije, na gostovanju kod Osijeka, zabio i svoj prvi pogodak u dresu matičnog kluba. Do kraja te sezone mrežu je tresao još pet puta, a sa šest prvenstvenih golova završio je i sljedeće dvije sezone. Uz još tri gola u kupu, za Zadar je ukupno zabio 21 gol u 80 nastupa.
– Moj nogometni put u Zadru počeo je zapravo u kvartu, jer su se tada svi klinci po cijeli dan igrali vani na igralištima. U NK Zadar roditelji su me upisali 1988. i u klubu sam proveo 11 godina. Do 1999., kada sam kao senior otišao iz Zadra, prošao sam zaista sve i svašta, pogotovo u ratno vrijeme. To razdoblje me je sigurno obilježilo i formiralo i karakterno i na sportskom planu – počinje priču Bjelanović.
– Uvjeti su bili jako teški, pogotovo u ratno i poratno vrijeme, kada nogomet nikome nije bio u prvom planu. Bilo je tu i nekih razdoblja prestanka treniranja, ali zahvaljujući našim trenerima, koji su unatoč opasnostima radili nadljudske napore da nas drže i treniraju, uspjeli smo prebroditi sve probleme. Kada pogledam unatrag, kakvi su bili uvjeti i okolnosti u kojima sam trenirao i kakvu sam na kraju karijeru napravio, mogu biti jako zadovoljan, jer zaista nije bilo lako. Sama činjenica da se iz moje generacije gotovo nitko, nažalost, nije bavio ozbiljnim nogometom dovoljno govori koliko je teško bilo.
Najljepše uspomene na zadarske dane su iz sezone 1997./98.
– Unatoč lošem početku, s trenerom Ivanom Katalinićem imali smo odlične rezultate i ušli u Ligu za prvaka, među najboljih šest momčadi HNL-a. Zadarkomerc je tada bio na vrhuncu, imali smo jako dobru momčad, a na Stanovima je redovito bilo po 5-6 tisuća gledatelja. Bio je zaista veliki užitak igrati u takvoj atmosferi u svom gradu. Nažalost, sezona nakon te bila je dosta turbulentna, počeli su financijski problemi, bili smo praktički cijelu godinu bez plaće, a posljednjih nekoliko kola smo jedva organizirali gostovanja. Sve to se, logično, odrazilo i na rezultate pa smo te sezone ispali iz lige.
Nakon toga Bjelanović je otišao iz Zadra te preko zagrebačke Croatije i Istre došao do Varteksa, gdje je ostao dvije sezone i u 64 utakmice postigao 41 gol. Bilo je to zlatno doba varaždinskog nogometa, a dva zgoditka zabio je u povijesnoj pobjedi 2:3 na gostovanju kod Aston Ville. Godine 2002. prešao je u Como, koji je tada igrao Serie A i tako je započela njegova dugačka avantura na Apeninima, koja je, uz dva “izleta” u rumunjski Cluj, trajala sve do 2015., kada je završio karijeru.
– To je bilo razdoblje u kojemu sam definitivno sazrio i kao igrač i kao čovjek. Prihvatio sam i dobar dio talijanskog mentaliteta i sretan sam što sam imao priliku igrati u jednoj od najjačih liga svijeta. U Italiji nogomet ima tretman kakav netko, tko to nije doživio, teško može shvatiti. Tamo se u svakom gradu, bez obzira na rang natjecanja, osjeća iznimna pripadnost klubu i živi se za nogomet. Cijeli tjedan se priča o tome i nestrpljivo se čekaju vikendi kada se ide na utakmice. Igrači imaju poseban tretman. Dovoljno je vidjeti, kada iziđeš na stadion, koliko to ljudima predstavlja. Nevjerojatno je koliko te navijača zaustavlja po gradu, pita kakva je situacija, traži autograme, slike… Ja osobno ne volim previše biti u prvom planu pa mi je u početku bilo malo neugodno, ali s vremenom se navikneš i imponira ti kada vidiš koliko ljudima znači to što radiš. To je baš jedna posebna nogometna zemlja i ponosan sam na svaki klub u kojemu sam igrao. Svaki mi je dao nešto na poslovnom i privatnom planu, doživio sam puno lijepih stvari na terenu i van njega i stekao mnoga poznanstva.
U Italiji je Saša završio i tečaj za sportskog direktora pri talijanskom nogometnom savezu, a nedavno je položio i za trenersku Uefa A licencu.
– Kada sam shvatio da se bliži kraj karijere i da fizički više ne mogu podnositi neke napore, okrenuo sam se razmišljanju o budućem poslu tako da sada, što se tiče diploma vezanih za nogomet, dosta dobro stojim. Imao sam i nekoliko poziva od bivših trenera iz Italije da se priključim njihovom stručnom stožeru, ali trenutačno sam bliži ovom dijelu posla sportskog menadžmenta i struke. Nisam prekrižio ni trenersku karijeru, no sada imam i drugih prioriteta, prvenstveno obitelj tako da se još neću vraćati u Italiju.
Prije dvije godine Saša je dobio poziv iz Hajduka i od tada živi i radi na relaciji Zadar – Split.
– Raditi u Hajduku je velika čast i obveza. To je klub gdje ništa ne prolazi nezapaženo i moraš uvijek odgovorno i ozbiljno obavljati svoj posao. Ja i jesam po prirodi takav pa mi to ne predstavlja problem. Jedino me ponekad malo umore svakodnevna putovanja, ali prilagodio sam se i na to. Za sada sam zadovoljan svojim poslom i trudim se raditi ga najbolje što mogu, a što će donijeti život i kako će se dalje odvijati moja karijera, vidjet ćemo.
U Italiji su trenutačno dva mlada zadarska napadača: Stipe Perica, koji je u Udineseu već izgradio ime i Karlo Butić, koji igra odlično u mladom sastavu Torina.
– Sa Stipom sam jako dobar, često se čujemo, a dok sam bio u Italiji posljednju sezonu išao sam i gledati njegove utakmice. On je pravi borac i sve je napravio zahvaljujući talentu, volji, upornosti i radu. Nije se lako probiti u Serie A, ali dobro je što igra u vrlo organiziranom klubu koji će sačekati mladog igrača. Već je skrenuo pozornost na sebe, a vjerujem da će još i više, jer je kvalitetan igrač, karakteran i gladan uspjeha. Mislim da će s vremenom biti sve bolji.
– Karla ne poznajem toliko. Vidio sam ga prije par godina u Zadru, a nakon toga je imao epizodu u Interu, međutim, oni imaju takvu strategiju da u juniorima mijenjaju po 20 igrača godišnje i čim procijene da netko nije materijal za prvu momčad idu dalje. Mislim da je Torino dobra priča za njega. To je predivna sredina sa vrlo strastvenim navijačima, koji žive za taj klub. Nije lako biti među najboljim strijelcima lige Primavera i drago mi je što igra tako dobro. Naravno, mlada i prva momčad su velika razlika i za njega će jako važna biti sljedeća sezona. Samo neka nastavi kvalitetno raditi i sigurno će još napredovati.
Kako gledate na današnju situaciju u svom matičnom klubu?
– Dosta godina sam bio odsutan iz našeg nogometa, što zbog fizičke udaljenost, što zbog nekih drugih stvari. Drago mi je vidjeti da napokon ima pozitivnih pomaka u klubu, bez obzira na rang natjecanja i nadam se da će nastaviti tim putem. Iako je poznat kao grad košarke, Zadar ima i veliku nogometnu tradiciju i šteta je što je klub s godinama pao na tako niske grane. Zadar po potencijalu i svemu zaslužuje i mora biti u Prvoj HNL i mislim da se pametnom strategijom i idejama to može dogoditi već u bližoj budućnosti. Svakako svom klubu želim sve najbolje i da se što prije digne u svim segmentima.
