S čisto sportskog stajališta, uopće nema veze što, eto, nakon trećeg mjesta u slalomu na Sljemenu, Ivica Kostelić nije uspio trijumfirati ni u švicarskom Adelbodenu, veleslalomski te slalomski. Ipak, najbolji svjetski skijaš današnjice ima pravo i na malo lošije rezultate; uostalom, za tim istima bi se golema većina njegovih kolega žarko polakomila.
S generalno-društvenog stajališta, pak, dok objašnjava kako Hrvatska doživljava natjecanje “Snježna kraljica” u političkom, kulturnom i svakako historijskom kontekstu, Kostelić baš nemilo, avaj, lupeta koješta. “Htjeli smo pokazati Zapadu gdje se nalazimo kao narod”, reče on tako za austrijsku televiziju Sport 10, “jer su nas uvijek vidjeli kao Balkance, a mi smo se osjećali kao Zapadnoeuropljani”.
Pustimo sad to što je, radi namjerenog kursa, Ivicu Nacionalea prebacilo malo jače, preko željenog centra na sam zapad Starog kontinenta. Udaljenog čak i od Austrijanaca kojima se obratio. Pustimo i to što geografski Hrvatska uvelike jest na Balkanskom poluotoku, kao što su Zapadni Bengal ili Radžastan dijelovi Indijskog potkontinenta. Nego, pogledajmo kolika je direktna cijena, i kakve su neizravne implikacije pozicioniranja naroda u čije ime progovara Kostelić.
Sljemenska utrka, kao što je nepoznato, košta izuzetno puno milijuna budžetskih kuna svake godine, i tako njih već osam. Bandićeva administracija je ovom prilikom obznanila javni trošak od četiri i pol milijuna, mada Novi list upozorava da tu nisu obračunati troškovi za vodu potrošenu na umjetni snijeg, te za struju i prijevoz gledatelja. Ukupna dosadašnja cijena natjecanja “Snježna kraljica” procijenjena je na iznos u rasponu od 300 do 350 milijuna kuna.
Isti dnevnik također umjesno podsjeća da je Park prirode Sljeme oštećen fizičkim intervencijama radi prilagodbe standardima FIS-a, i navodi da je onih 12 do 20 milijuna litara vode koja se godišnje potroši na umjetno zasnježivanje, prezasićeno raznim aditivima, veoma nezdravim po ekosustav Medvednice. Zbog te vode – do 20 tisuća kubika, dakle – planira se i gradnja dvaju akumulacijskih jezera na Sljemenu, tim prije znamo li da je prirodnog snijega tamo sve manje.
Ništa nije preskupo za Kosteliće
Ali, mi smo odlučni imati konkurentnu stazu ispod 1.000 metara nadmorske visine, pa sve više u prvi plan dospijeva trud preparatora koji se ubiše ne bi li balzamirali tu našu crkotinu od skijališta. O njihovim nadljudskim naporima već se gotovo pa stihovano izražavaju reporteri, no to nije bilo dovoljno da komentator HTV-a potkraj prve vožnje muškog slaloma ne zavapi u eter, dok je snijeg pred nama naočigled kopnio: “Gotovo je nemoguće voziti u ovom drugom dijelu!”
“Snježnu kraljicu” zaokružuje dojam organizacijskog luksuza koji po dolasku u Zagreb preplavljuje aktere natjecanja, inače pripremljene na znatno oskudnije uvjete. Mi tu priredbu, međutim, posvećujemo šampionskoj obitelji Kostelić – čuli smo bezbroj puta – dok je njihova aktualna perjanica namjenjuje poželjnoj slici nas u zapadnjačkim očima. Ni za ovu ni za onu svrhu, izgleda, nijedan trošak nije previsok.
S druge strane, nije tajna da su istinski, krajnji pobjednici ove manifestacije ustvari poduzetnici koji se masovno roje oko “Snježne kraljice”, jer se tamo vrti pravi biznis. A tata Ivičin za to vrijeme rogobori oko činjenice da mu sin nema nijednog hrvatskog sponzora. I još se buni što bogati svijet, svi odreda zapadniji od nas, ima veća prava od naših ljudi pri uređivanju staze za međunarodno natjecanje.
Ante, hrvatsko skijanje uopće ne postoji
Anti Kosteliću, čini se, nešto nije jasno. Priredimo opće rasipanje javnih resursa za privatnu korist na Sljemenu, štoviše, tako ustrojimo kompletne društveno-ekonomske odnose, a on uzme grintati zašto veća riba jede manju, zašto su privatnici sebični, i zašto na svijetu nema odgovornosti prema zajedničkom interesu i vrijednostima koje bi ga zastupale. Ne primjećuje da hrvatsko skijanje praktički ne postoji; postoji samo Ivica bez domaćeg sponzora, Janici je odavno dozlogrdilo, a i Jakov Fak je preskijao u Sloveniju.
Postoji zato iluzija, ta spektakularna prevara od “Snježne kraljice”, gojilište za prekupce sportskih atrakcija i druge unosne robe. S tek mrvicama reklamno bačenim na pučku ledinu zvanu Krumpirište, dok topovi za umjetni snijeg pjevaju himnu otimačini javnog proračuna. Da nije tako, zaslužni bi sportaš dobio premiju od nacionalnog saveza, gradski stan ili što mu već sljeduje, a ne simboličku posvetu u vidu festivala općenarodne gluposti i provincijalne taštine.
Da nije tako, uređivala bi se skijališta za amatere i rekreativce, za najširu bazu korisnika fiskalnih prihoda države. Bilo bi i za Bjelolasicu, obnovljenu i pristupačnu, i za Platak, i za Mrkopalj, i za Delnice, i za još poneko odredište, za alpsko ili nordijsko skijanje. A svijet ne bismo nastojali kompleksaški snishodljivo i neuko potkupiti svim onim što inače najlakše pripisujemo omrznutom balkanskom sindromu: neumjerenošću, vulgarnošću, prevrtljivošću.
