Razgovarati s Božom Miličevićem znači – baviti se enigmatikom. Dugogodišnji direktor Zadra i Cibone, a sadašnji savjetnik direktora u NLB ligi, vješto vodi sugovornika, povremeno je detaljan i elokventan, povremeno će zaobići odgovor, ili pravi odgovor, povremeno se igra “brojki i slova”, povremeno prelazi u bajke, ili dječje pričice za laku noć. Onaj tko s njim prvi put sjedne za stol nesumnjivo će ostati fasciniran, moja je fascinacija izostala, jer se dosta dugo i znamo, pa ovo nije bio prvi takav razgovor. Jedno je sigurno, Božo je zanimljiv i hrabar sugovornik, nema dlake na jeziku kad se radi o temama koje su tabu za većinu ljudi koji su imali, ili imaju, tako javan i odgovoran posao kakav je on obavljao punih 38 godina. U toj je karijeri direktorovanja nešto ostalo nedorečeno, koji je klub zapravo Božin…
– Zadar je emotivno moj klub, a rad u Ciboni bio je čisti racio, jer sam vidio što neki hrvatski klub može učiniti naspram Europe – kaže Miličević, koji je otišao iz Cibone dvije godine prije stjecanja prava na mirovinu.
– Praktički sam darovao Ciboni milijun kuna, prema zakonima Republike Hrvatske mogao sam i ostati, jer me nitko ne bi imao pravo maknuti. Nisam želio svojim ostankom narušavati autoritet ljudima koji su došli u klub, a i dan danas zaobilazim Toranj kako se ne bismo puno susretali.
Najurednija firma
Cibona je u katastrofalnoj financijskoj situaciji, a akumulacija dugova proteže se daleko u doba kad je Miličević bio “alfa i omega” kluba.
– I dalje mislim da je Cibona do isteka mog direktorskog ugovora bila najurednija firma u Hrvatskoj, među ostalim nikad nismo mijenjali žiro-račun, što je vjerojatno jedinstven primjer u našem sportu. Ljuti me revizija koja je naručena mimo natječaja, a da me nitko nije zvao i konzultirao me, niti imam zapisnik te revizije, iako se odnosi na vrijeme u kojem sam bio zakonski ovlaštena osoba Cibone. Što se dugova tiče, nakon što je tadašnji i aktualni gradonačelnik pismeno naredio da Ivo Jelušić mora doći u Cibonu kao novi predsjednik, uže vodstvo kluba imalo je ručak na kojem sam budućem predsjedniku rekao da je ukupni dug kluba milijun eura. Namjerno sam rekao brojku koja je bila veća od stvarnog stanja, jer je tada Cibona potraživala više od milijuna eura od dužnika. To se događalo u srpnju 2006., iduće smo godine dug uspjeli smanjiti, a potom se počeo gomilati.
U ovoj verziji, dakle, politika je isključivi krivac za eroziju kluba u svakom pogledu.
– Vrlo brzo se Cibona počela voditi izvan kluba, to je počelo dolaskom Perasovića za trenera, a ambicije pregovarača, predsjednika Jelušića i suflera sa strane, utjecale su na stalni rast duga. Godine 2008. su promjenom Statuta ovlasti direktora prešle na Izvršni odbor, i to je tijelo postalo odgovorno i za prihode i za rashode, ali i za pitanja vezana uz struku. Pola svih tih pitanja rješavao je Grad, a pola je rješavala ulica… Još u prvoj Perasovićevoj sezoni, 08/09, sudjelovao sam u razgovorima s Perasovićem, i u slaganju momčadi. Tada sam inzistirao na dolasku Bogdanovića, i da on nije došao, odmah bih otišao iz kluba. Smatram da je s tri mlada reprezentativca, Bogdanovićem, Zubčićem i Radoševićem, Cibona tada stvorila bazu, preduvjet za kontinuirano sastavljanje kvalitetne i dominantne momčadi. No, nakon toga su menadžeri zamoljeni da više ne razgovaraju samnom. Kapitalna je pogreška napravljena prošlog ljeta, i tu će pogrešku Cibona dugo i skupo plaćati. Igrački kriteriji su toliko spušteni da sezona za Cibonu i nije mogla završiti drugačije. Tadašnji predsjednik Previšić isključivi je krivac za ono što se tada događalo, ali je na njemu i velik dio krivnje i za ono što se sad događa.
Ucjene Grada
Miličević je već bio otišao kad je Cibona imala ponudu Atlantic grupe da uđe u klub kao glavni sponzor, u međuvremenu su se promijenile dvije garniture vlasti, a da se nije dogodio značajan pomak nabolje.
– Atlantic grupa je bila aktualna još dok sam ja bio direktor, tada je u kombinacijama bio i Agrokor. Najveći problem u realizaciji bila je naivnost ljudi iz IO-a, koji nisu znali da o svemu odlučuje samo jedan čovjek, izvan kluba. Jednostavno nisu znali tko vuče poteze.
Iako to ime niti jednom nije spomenuo, jasno je da Miličević govori o Milanu Bandiću, za kojeg je odavno rekao da će biti “grobar Cibone”.
– Nakon 2000. godine Ciboni se dogodila politička korupcija, sve je krenulo s Tuškancem, na tom je slučaju klub zakinut za 3 milijuna eura. Tri puta sam alarmirao javnost, ali me nitko nikad nije tražio papire koje imam… Grad je tada ucijenio Cibonu, ili će povući tužbu oko Tuškanca, ili nema nikakvih novaca. To je politička korupcija, i to nema veze s pravom, pravdom i sudom. Nastavilo se sa sportsko-poslovnim kompleksom, na koji je Grad stavio plombu, iako je sve apsolutno čisto, i svi su lokali vlasništvo Cibone. Time je klubu oduzeta mogućnost raspolaganja vlastitom imovinom, i plombom je klubu oduzet onaj minimum kisika koji je bio potreban za održavanje pogona. Stvoreni su uvjeti za provedbu puča i uspostavu nove vlasti u klubu, i ta je plomba odmah nakon promjene vlasti skinuta. No, drugi su vjerovnici sad stavili plombu na imovinu Cibone, pa se Grad kao upravljač kluba sam našao u situaciji u koju je prije toga bio doveo “Cibonu”. Tko pod drugim jamu kopa… Sve skupa – nekretnine su vrednije od Ciboninih gubitaka, čak i u ova recesijska vremena, i očito su te nekretnine bile mamac.
Božo ne vidi budućnost Cibone kao blistavu.
– Osoba koja je sve ovo kreirala više ne može pomoći Ciboni, ni jedan pojedinac u ovom slučaju više ne može učiniti ništa. Ugodno me iznenadila reakcija medija na sve što se u Ciboni događalo u proteklom razdoblju, kad su shvatili da se klub kao “brand” doista može ugasiti postali su jako benevolentni i postali su podrška Ciboni. No, vodstvo kluba čak ni to nije znalo iskoristiti, pa se i dalje obmanjuje javnost. Oni kojt sad vode klub nemaju neku naročitu krivicu, nemoćni su i taoci su ovakve situacije.
Nezamjenjiva liga
Dosta više o toj Ciboni, idemo malo o djelovanju Bože Miličevića u ugodnoj hladovini savjetničke uloge u NLB sustavu.
– Samo još ovo. Mnogi su očekivali moj povratak u klub, čak i zaposlenici, ali to ne dolazi u obzir. Preporodio sam se… Što se tiče angažmana u NLB ligi, savjetnička uloga je, onako, formula koju smo našli iz praktičnih razloga. Osam godina bio sam u sukobu interesa kao direktor Cibone i član Boarda lige, kao i Sagadin, to sam shvaćao i nisam se petljao ni u što, niti sam aktivno sudjelovao u predlaganju niti u odlučivanju. Odlaskom iz Cibone više sam se aktivirao i angažirao. Financijski smo se apsolutno riješili svih problema, ulazak Maccabija diže imidž lige, iz koje ionako osam od četrnaest klubova igra europske kupove. Upravljački orekestar još uvijek dobro svira, a sportski moment je ovu ligu učinio nezamjenjivom na našim prostorima.
Hrvatska se košarka protekle sezone okrenula naglavačke, Zagreb je ušao u Euroligu, Cedevita je igrala finale doigravanja, Zadar je ispao iz NLB lige.
– Bojim se da kvaliteta klubova pada, i da će s vremenom sve manje participirati u Europi. Po meni je Cedevita imala najbolju momčad, i niz po njih nesretnih okolnosti, ozljede, operacija Vukušića, odlazak na Final Four Eurocupa, puko odrađivanje ugovora od Edwardsa, koji im je uskratio osvajanje naslova. Uz neiskustvo kluba u stresnim situacijama… Cedevitu inače smatram nečim najzdravijim što se dogodilo u našoj košarci, ali i u sportu uopće. Zagreb je inercijom iskoristio priliku koja im se ukazala, i želim im sve najbolje u Euroligi. Trebali bi se kompletno reorganizirati, i imat će sve preduvjete da uz Cedevitu dugoročno budu nositelji kvalitete hrvatske klupske košarke. Moj Zadar ne treba tragično shvatiti ispadanje iz NLB lige, oni imaju sve preduvjete za brz oporavak time što u toj sredini svi žive košarku. Imaju odličnu infrastrukutru, i uz malo pameti već bi se za dvije godine mogli isprofilirati u europski klub, što i zaslužuju biti – završio je Miličević. Razgovor smo vodili u prostorijama HKS-a, gdje i Božo ima svoj savjetnički NLB ured, a sa smiješkom je na rastanku konstatirao “ni sam ne znam kako sam se u proteklih dvadeset godina našao na vjetrometini”, šarmantni smiješak će sugerirati da doista misli to što i kaže. Zgodno, ali nije baš tako… On dobro zna odgovor, mi ga možemo samo pogađati. Mazohizam? Koristoljublje? Vlast kao najveći porok? Slasti manipulacije? Surovi profesionalizam? Što bi dao da si na mom mjestu? Blefiranje s parom dvojki? Tko to, kvragu, može procijeniti…?
