Mlada zadarska pjevačica Petra Dražević povodom svog prvog singla, predstavila se javnosti.
Ljubav prema glazbi kod mene je prisutna od malena, doslovno od rođenja, a posebno san vezana za domaću glazbu na kojoj san odrasla. Oduvijek su me privlačile pisme koje nose emociju i priču. Strane pisme me nikad nisu zanimale.
Prava prekretnica dogodila se nakon osnovne škole, u lito kad je izašla pisma Dražena Zečića “Sokole”. Ta pisma me baš dojmila i od tada san počela više pratiti njegov rad. Oduševila me ta jednostavnost, a opet toliko puno duše u njegovim pjesmama. U jednom intervjuu san pročitala da je samouk, da hvata dva, tri akorda i sam stvara tekst i melodiju. Tada san sama sebi rekla: To je to. To san ja. Tako želim. Dražen Zečić je odigra veliku ulogu na mom putu. Toliko poštujem i cijenim njega i njegov rad. Odlazim na njegove koncerte. To su trenuci kad odmaram dušu.
Dugo san mislila da nikad neću svirat jer sam vjerovala da za to moraš ići u glazbenu školu. Škola mi općenito nije bila jača strana. Više sam voljela bit vanka, igrat se i ostati “dite u duši.” Ali eto, jedna pisma i jedan izvođač mogu te potaknuti da kreneš putem svojih snova.
Prvu gitaru kupila sam u prvom razredu srednje škole, za nekih 100 kuna, samo da krenem učit akorde. U početku san najviše pisala tekstove. Moje prve pisme nisu bile tehnički savršene, ali su bile iskrene i moje. I danas stoje zapisane u bilježnici kao uspomena na same početke.
Kasnije san kupila bolju gitaru i nastavila usavršavat znanje, ne profesionalno, ali dovoljno da mogu svirat za svoju dušu.
Trebalo mi je jako dugo da skupin hrabrosti i pokušam nešto svoje. Danas s ponosom mogu reći da je moja prva autorska pisma vani. Zove se “Rijetki razume pogledom”. Nastala je prošlo lito u osmom misecu. Baš su bile noći punog miseca. Inspiracija je došla odjednom. Misli nisu dale mira pa se pretocilo u pjesmu.
Nastala je u 10 minuta.
Autor glazbe i teksta sam sama, dok je za sve ostalo aranžman, produkciju i video produkciju zaslužan Renato Babić. Njegova strpljivost, profesionalnost i spremnost na pomoć puno su mi značili, kao i savjeti koje mi je davao kroz rad. Na tome sam mu iskreno zahvalna.
Pisma govori o ljudima koji puno nose u sebi, a malo pokazuju. O osmijehu koji skriva umor, ali ne želi drugima stavljat teret. Najljepše je kad nekome možeš izvući osmijeh na lice i uveselit mu dan. Treba se uvijek radovati tuđoj sreći. Samo rijetki vide kad je tebi nešto. Takve ljude treba čuvati.
Ako Bog da, sljedeća autorska pisma trebala bi izaći na jesen. Voljela bi surađivat i s drugim glazbenicima koji su stilski bliski meni i ovom tipu emocije u glazbi.
U ladici ima još dosta tekstova koji čekaju svoje vrijeme, napissla je Petra o sebi i svojoj ljubavi prema glazbi..
