U emisiji Kvarat ure kulture u eteru radija 057, gostovao je i zadarski pisac Frane Herenda predstavljajući svoj novi kratki roman Beskonačna šuma. Roman je to o bratskoj ljubavi i besmislu rata gdje stvarnost i mašta gube jasne granice, a značajno mjesto u romanu zauzima i tema disleksije o čemu je više rekao sam autor.
Je li bilo izazovno raditi na ovom romanu, on je žanrovski potpuno različit od svega što si do sada radio?
– Meni je pisanje i književnost igra i zabava, nakon što obavim svoj dnevni dio s čime se primarno bavim, farmacijom, ostaje mi taj dio s pisanjem. To je prekrasna dječja igra koja me ispunjava, ja uvijek tražim nešto novo, ne ponavljam formulu koju sam već iskušao, ovo je potpuno drugačiji roman, opisuje Herenda svoj rad na posljednjem projektu. Nakon povijesnog i erotskog romana, na red je došao i fantastični.
– To je fantastični roman o mom odrastanju za vrijeme rata i odrastanju naše generacije, usamljenost, nedostatak prijatelja, šuma koja se djetetu uistinu čini beskonačnom u kojoj je neprijatelj nevidljiv, Neprijatelj s velikim N, bez jednog vlastitog imena i spominjanja naroda i nacija, roman se može smjestiti u bilo koji rat, to je ponajprije roman za mlade i odrasle.
Roman je pisan iz perspektive djeteta, relativno jednostavnim jezikom.
– Nadam se da sam uspio u tom progovaranju iz dobi djeteta, ono gleda stvari izvan njegovog mogućnosti poimanja i unosi svoju interpteraciju i u tim se trenutcima mješaju fantastični elementi da je teško razlučiti maštu, snove i stvarnost.
Specifičnost ove knjige je što je pisana fontom i veličinom slova koja više odgovaraju djeci koja imaju disleksiju, disgrafiju ili diskalkuliju.
– Da, kad smo mi bili djeca nije se o tome toliko pričalo, na kraju krajeva, tada je počinjao i rat, i nismo znali zapravo s čime se borimo, zbog čega dječak o kojem sada tu čitamo ne može naučiti čitati i tablicu množenja, pretpostavljalo se da je dijete glupo. Danas, srećom, je to potpuno drugačije, danas imamo i niz fontova i besplatnih i komercijalnih, koji olakšavaju čitanje osobama s disleksijom, druge osobe to neće ni primijetiti, ali oni koji imaju disleksiju, njima će biti lakše. Odlučio sam se za to i zbog vlastitog iskustva tijekom odrastanja, a i možda da nekoga ohrabrim da pomisli „ako je on s disleksijom napisao tri romana, možda mogu i ja”, da se vidi da to nije prepreka.
U romanu Dječak s olakšanjem otkriva stripove, čini se da je strip zgodno sredstvo za učenje za djecu s disleksijom?
– Ja sam osobno naučio čitati preko stripova, nisam imao drugog izbora, bilo je nešto stripova i knjiga u podrumima za vrijeme uzbuna, a škola nije bila redovita. Ti stripovi su meni bila utjeha i način na koji sam naučio čitati. Mi imamo sreću i dobru izdavačku kuću u Hrvatskoj, a u našoj knjižnici Gradskoj imamo sve, trude se otkupiti sve kvalitetno od strip književnosti. To je ozbiljna umjetnost, treba razbijati taj stereotip da je to laka književnost.
Roman sadrži i fotografije trojice fotografa planinara: Jerolima Vulića, Aleksandra Bonačića i Marka Lorenza Blaslova.
– Trojica zadarskih fotografa planinara ukrasili su roman svojim fotografijama, oni su na stotinama kilometara dugim šetnjama pronašli su lica vila, kamena lica divova, patuljaka i ovisi već što tko hoće vidjeti. Ukupno je 27 fotografija u romanu, a mi smo organizirali i izložbu prošli tjedan u sklopu predstavljanja romana, ali vjerujem da ćemo to izložbu ponoviti barem još jednom, najavljuje Herenda.
