Zadarska nadbiskupija odnedavno na svojim stranicama objavljuje povijesne tekstove koji se referiraju na značajne svece i klerike iz povijesti zadarske Crkve. Posljednji od njih odnosi se na kult sv. Zoila u Zadru, kojeg potpisuje don Zdenko Dundović.
O važnosti kulta sv. Zoila u Zadru zorno svjedoči činjenica da je u 18. stoljeću zadarski nadbiskup Vicko Zmajević naložio zadarskom kanoniku Ivanu Tanzlingheru -Zanottiju da ispita prošlost štovanja svečeva kulta u gradu radi njegove obnove, a na zahtjev prokuratora zadarske crkve sv. Roka, u kojoj su nekada bile pohranjene svečeve relikvije.
Njegovo se ime najčešće spominje uz ime sv. Krševana, mučenika čije je tijelo, prema predaji, pokopao u svojoj grobnici. Drži se da je sv. Zoilo bio svećenik i provodio pokornički život u močvarnim krajevima u blizini otoka Grado pored Akvileje. Ostaje otvoreno pitanje je li Zoilo bio povijesna osoba ili tek dodatak prilično složene i zapletene hagiografske kompozicije povezane uz štovanje sv. Anastazije i sv. Krševana.
U legendi o svecima dominikanca Giacoma de Voraginea tiskanoj u Veneciji 1596. godine navodi se da je tijelo sv. Zoila u sarkofagu, zajedno s vjerodostojnim pismom i ključevima sarkofaga, brodom doplovilo do Zadra, a zadarski rektori vidjevši svečevo tijelo položiše ga u crkvu sv. Roka. Uslijedila je velika poplava u gradu nakon čega su ključevi sarkofaga bačeni u more, a ono se tada, na zagovor sv. Zoila, povuklo.
Carlo Federico Bianchi navodi da su prvi spomeni njegove nazočnosti u Zadru zapisani u kronikama Bonifacija i Franje Grisogona, zadarskih plemića. Prema tim kronikama, akvilejski patrijarh Maksim darovao je kosti sv. Krševana i sv. Zoila Zadranima te su relikvije 649. godine položene u crkvu sv. Marije Velike. Prema Bianchiju, otad započinje štovanje sv. Zoila u Zadru, čija se svetkovina slavila na dan 23. prosinca. U prilog važnosti kulta sv. Zoila u Zadru ide i činjenica o relativno čestom pojavku toga imena među zadarskim pukom tijekom srednjeg vijeka, a Valentin Putanec povezao je i nastanak antroponima Žuvela i Zuvelić upravo s imenom sv. Zoila.
U djelu Giovannija Pija Bolognesea iz 17. stoljeća o dominikanskim sv. Zoilo se spominje pod titulom ispovjedaoca (confessori). Upravo će naziv confessor biti razlogom suspenzije zadarskog kulta, s obzirom da je Kongregacija obreda u Rimu primijetila da u rimskom martirologiju nema spomena o tom svecu s atributom ispovjedaoca, već isključivo o sv. Zoilu mučeniku (martire), koji se spominje na dan 27. lipnja. Vrhunac sukoba o kultu u Zadru dogodio se 21. ožujka 1671. godine kada je Kongregacija obreda zabranila štovanje sv. Zoila, ali su ga Zadrani ipak nastavili štovati.
Tanzlingher u svojem izvješću navodi da su relikvije sv. Zoila prenesene u zadarsku katedralu 15. prosinca, nepoznate godine, a prema kazivanjima dan nakon prijenosa čudesno je pronađena svečeva glava između oltara sv. Roka i vrata sakristije iste crkve. Na tu su vijest mjerodavni pregledali svečev sarkofag u katedrali te potvrdili da mu nedostaje glava. Nakon toga događaja glava je položena u drveni, srebrom ukrašeni relikvijar, iznutra orisan, koji se u Jurjevo vrijeme mogao vidjeti u crkvi sv. Roka.
– Iz prikupljenih dokumenata i svjedočanstava zadarskih građana razvidna je visoka razina pobožnosti sv. Zoilu i njegova štovanja u samom gradu i na području Zadarske nadbiskupije. Neka ta činjenica bude poticaj ponovnom otkrivanju tog nepravedno zanemarenoga zadarskog zaštitnika i jačanju njegova kulta u naše dane, a ovaj skromni prilog poticaj daljnjem proučavanju i novim spoznajama o sv. Zoilu mučeniku, zaključuje Dundović.
