Naš nogometaš Luka Modrić osvojio je sve što se može osvojiti u nogometu. Teško da ijedan nogometaš može postići sve što je uspio Luka Modrić, ovaj virtuoz s velebitskog krša! Neki to objašnjavaju Lukinim djetinjstvom u kojem je “čuvao i trčao za ovcama” po pašnjacima kamenita Velebita. Ove godine počašćen je i poštanskom markom u izdanju Hrvatske pošte.
“Slobodna Dalmacija” je 19. lipnja 2019. objavila razgovor sa znanstvenikom i nobelovcem Paulom Modrichem, čiji je djed prije 110 godina s obitelji otišao u Ameriku “trbuhom za kruhom”. Ovaj američki znanstvenik hrvatskoga podrijetla dobio je prije četiri godine Nobelovu nagradu za kemiju, vezano “za radove na otkrivanju načina na koji stanice obnavljaju oštećeni DNK”, što je jedno od najvećih otkrića iz područja genetike. Prilikom posjeta Splitu obišao je i zaseok Modrići kraj Obrovca, rodno mjesto svog djeda, i posjetio je kuću obitelji Luke Modrića. Na pitanje novinara dali ovaj krš, kamen i škrta zemlja imaju vezu s njegovim i Lukinim uspjehom, Paul Modrich je s osmjehom odgovorio “ti korijeni utkani su duboko u obrovački kamen” te zaključio “to su valjda geni, tko će znati”. Prema opisu novinarke vitalni 73. godišnji Paul Modrich fizički, držanjem i pokretima neodoljivo podsjeća na Luku Modrića. Čini se da ima nešto posebno u rodu Modrića. Jer, Modrići su bili i cijenjeni nosači pošte, pješaci (poštari) što nam svjedoči slijedeća priča.
Nakon što je Austrija u Zadru 1. srpnja 1797. godine otvorila privremeni, a potom od 11. prosinca 1797. i redovni poštanski ured javnog karaktera (prva pošta u Dalmaciji), Zadar postaje središte nove austrijske vlasti i poštanska uprava za Dalmaciju. Poštanski ured nalazio se na mjestu današnjeg hotela “Bastion” na Bedemima zadarskih pobuna (Muraju), s pripadajućom konjušnicom.
Prvi javni poštanski ured u Zadru otvoren je 1797. na Bedemima zadarskih pobuna na mjestu današnjeg hotela Bastion (Foto: Državni arhiv u Zadru)
Prvi zadatak Carske dvorske komisije u Zadru bio je organizirati poštansku vezu glavnog grada pokrajine Dalmacije s Bečom. Otvorenjem poštanskog pravaca od Zadra do Gospića 1798. (pravcem Zemunik – Smilčić – Obrovac – Mali Alan – Sv. Rok – Medak – Bilaj – Gospić) kojeg je osmislio upravitelj pošte (postmeister) u Obrovcu Antonio Simonelli, prvi nosači pošte (poštari) na tom pravcu bili su Anton (Ante) Modrić i Mateša Maričić iz obrovačkog kraja. Pješačili su do 100 km na poštanskom pravcu Obrovac – Mali Alan – Sv. Rok – Gospić, samo njima znanim pješačkim stazama i prečacima, a kojim to pravcima, ne zna se ni danas. Kada znamo da su poštari nosili petnaestak kilograma poštanskih pošiljaka, osobno naoružanje, hranu i piče te koristili stanke za odmor i hranu, jedanaest sati hoda na tom pravcu, bio je izuzetan rezultat. Zbog toga su nosači pošte bili iznimno cijenjeni. U jednom pisanom povijesnom izvoru u Državnom arhivu u Zadru postoji podatak da je Upravitelj C.K. pošte u Obrovcu Antonio Simonelli uputio dopis C.K. vladi za Dalmaciju u Zadru, kojim moli da se obitelji Ante Modrića i Mateša Maričića izuzme iz hitnih mobilizacija, koje se provode u pokrajini Dalmaciji budući da već obavljaju “zahtjevnu i opasnu dužnost raznošenja pisama i paketa između Zadra, Obrovca i Gospića”. Stoga Antonio Simonelli smatra da je njihov dosadašnji rad “dovoljan doprinos boljitku domovine imajući u vidu njezin najbolji interes”.
Valja naglasiti da je u to vrijeme brzina prijenosa pošte umnogome ovisila o prohodnosti putova kroz planinska područja, preko rijeka i močvara, sigurnosti putova i vremenskih prilika, odnosno godišnjeg doba. Osim toga, brzina prijenosa pošte ovisila je i o brzini ljudskog kretanja i organizacijskim sposobnostima čovjeka. Takvi ljudi morali su biti pouzdani, hrabri i uporni, poput nobelovca Paula Modricha i nogometaša Luke Modrića. Povezanost ovih uspješnih ljudi s poštarom Antunom Modrićem iz podvelebitskog zaseoka Modrići (iz kojeg plemena vuku svoje korijene i ova dvojica vrhunskih ljudi), koji je 1797. godine, i kasnije, nosio poštu od Obrovca do Gospića dva puta tjedno u oba pravca i “ispeglao staze i prečace” uspinjući se i prelazeći vrleti velebnog nam Velebita je više nego očita. To je dokaz važnosti “gena kamenih”, kako se voli kazivati “od stoljeća sedmog”.
Ovaj članak opširnije je objavljen u Zadarskom listu 3. listopada.
