Što je ostalo od predaje da je kraljica Elizabeta izradila misno ruho u zatočeništvu Novigrada

ZADAR – Novigrađani i danas vjeruju kako je plašt, odnosno „planitu” izvezla sama Elizabeta Kotromanić prije nego je skončala život u novigradskom zarobljeništvu. U izvornom obliku prema predaji u planitu je bilo ugrađeno drago kamenje koje je otkinuto pa su u ruhu ostale rupe. Povjesničarka umjetnosti Silvija Banić u nedavno izdanoj monografiji o Novigradu pružila je neupitne dokaze i otklonila sumnje

Je li misno ruho, „Jelisavetina planita” kako ga u Novigradu nazivaju, zaista izradila hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić (1340. – 1387.), kći bosanskog kralja Stjepana Kotromanića, koja je bila zatočena u Novigradu s kćeri Marijom 1386. godine, gdje je i smaknuta (zadavljena) pred kćerinim očima godinu dana kasnije? Ova tvrdnja, čuvana još i danas u narodnoj predaji, može se pročitati u mnogim izvorima, pa se tako i na internetskim stranicama Zadarske nadbiskupije može pročitati kako je “planitu” za svog tamnovanja “izradila kraljica Jelisava i ukrasila draguljima”.
Pozadinu ove priče rasvijetlila je povjesničarka umjetnosti Silvija Banić u prilogu “O misnom ornatu od „Jelisavetina plašta” u župnoj crkvi u Novigradu”, objavljenom u monografiji “Novigrad nekad i sad” urednika Slobodana Kaštele u izdanju Sveučilišta u Zadru.
Priču o planiti dokumentirao je vrijedni proučavatelj mjesne baštine, Jadran Anzulović, kojem je kazivačica ispričala: „Mate bi pričala da su kraljicu, mi bi je Jelisaveta zvali, i ćer joj Mariju kod Đakova… da su in uvatili i doveli u Novi u zatvor, a zatvor da je bija u Milankovića kući. I da je kraljica naše ženske učila raditi u rukan. Niki su rekli da su je ugušili, vezali u vriću i utopili u Zrmanju, a niki kažu da je bolesna bila pa umrla. Da je ona molila neka nju, a ćer ne, pa su Mariju puštali i doša muž Žigmund galijon i odveja je. Za planitu su rekli da je to njezin bija plašt, da ga je ona vezla dok je bila zatočena i darovala crkvi našoj”

O misnoj odjeći „ispredena” je legenda koja je vrijednu tkaninu „datirala” u XIV. stoljeće te prema kojoj inventaru župne crkve taj ornat neprekidno pripada od tog vremena. Ruho je prema legendi načinjeno od plašta što je pripadao hrvatsko-ugarskoj kraljici Elizabeti Kotromanić, zatočenoj u Novigradu s kćeri Marijom 1386. godine, gdje je i smaknuta godinu kasnije. Prema legendi je, štoviše, misnicu (u Novigradu znanu kao planitu) skrojila sama kraljica tijekom svoga sužanjstva, ukrasila je četirima vezenim cjelinama te ju prije smrti darovala župnoj crkvi.

Što kažu povijesni izvori? U najstarijem djelu koje govori o planiti, „Kršćanskom Zadru” (Zara cristiana) Carla Federica Bianchija (1880.), u poglavlju o Novigradu spominje se „misnica od bijele svile, zavidne vrsnoće, velike vrijednosti i starine, koju je po predaji poklonila ugarska kraljica Elizabeta”. Čini se malo vjerojatnim da bi Bianchi propustio navesti da je skrojena od baršuna. Budući da prilično precizno opisuje i nekoliko drugih misnih ornata koji su pripadali katedrali, može se zaključiti da novigradsku misnicu nije vidio nego da samo prenosi nečije kazivanje. No, za razliku od Bianchija, britanski arhitekt Sir Thomas Graham Jackson prilikom proputovanja kroz Novigrad vidio je misnicu te je u prvom tomu svojeg putopisa o istočnoj obali Jadrana (1887.) zapisao: „(Župna) crkva nije stara i ne pobuđuje zanimanje, ali posjeduje „pianetu” ili misnicu od rezanog i vezenog baršuna, za koju se – kao uostalom i za sve ostalo u okolici – kaže da ju je darovala kraljica Elizabeta. Stil dekora, s rogovima obilja, ne odgovara tako ranoj dataciji, ali nekoliko manjih, umetnutih vezenih dijelova bi moglo potjecati s nekog starijeg primjerka misnog ruha.”
Misnicu je opisao i liječnik Roman Jelić: „U Novigradskoj župnoj crkvi još se i danas čuva misno ruho „planita”, koju je, za svog tamnovanja u Novigradu, izradila kraljica Jelisava i ukrasila draguljima, na koje danas podsjećaju samo rupice na planiti. Planita je dobro sačuvana i mjesni župnici je upotrebljavaju kod misa, po običaju, samo na ponoćki na Božić i na Sv. tri Kralja. Na istoj je izvezena kraljevska kruna.”

Ipak, više povijesnih izvora, te analiza same planite pokazuju suprotno. Najstariji izvor koji pobuđuje sumnju je dosad neobjavljeni rukopis vizitacije Ninske biskupije koju je obavio biskup Ivan (Giovanni) III. Manola. Iz dijela u kojemu su popisane tekstilne pokretnine, saznaje se kako se 1710. godine u sakristiji tadašnje novigradske župne crkve nalazilo deset misnica, dva pluvijala, jedan baldahin, jedno procesijsko sjenilo, pet veluma za kalež i sedam zavjesa za oltare. Pripadajuća bursa, štola i manipul naznačeni su uz tri misnice, dok je pet misnica bilo u kompletu sa štolom i manipulom, no bez burse. Samo je jedna misnica bila bez pripadajućeg znakovlja, i to ona koja je zavedena kao „stara misnica od crvenog baršuna”. Osim te misnice, crkva je u to vrijeme posjedovala još jednu misnicu od crvenog baršuna, koji je očito bio skupocjen jer je istaknuto da je riječ o veluto brocato, odnosno baršunu s uzorkom koji je jednim dijelom bio izveden nitima s metalnom (pozlaćenom) ovojnicom.
Jednak zaključak se nameće nakon iščitavanja rukopisa nastalog u vrijeme vizitacije ninskog biskupa Andrije II. Balbija između 1728. i 1730. godine. U tome je razdoblju u sakristiji župne crkve bilo jedanaest misnica, od kojih pak nijedna nije bila skrojena od baršuna, dok su se u crkvi sv. Kate nalazile dvije, za koje se samo navodi da su raznobojne (planite od različitih kolura). Da se predmetni ornat znan kao „Jelisavetina planita”, od kojega se do danas sačuvala misnica, štola i manipul, između 1728. i 1730. godine nalazio u Novigradu, prilikom biskupovih posjeta sasvim bi sigurno bilo ukazano na postojanje misne odjeće načinjene od cisele, skupocjenoga višebojnog baršuna.

Zanimljiv je Jelićev zapis predaje po kojoj je kraljica misnicu bila ukrasila i draguljima, koji su u međuvremenu nestali, te su iza njih ostale „samo rupice”. Pomnom analizom u izvornom članku objavljenom u monografiji utvrđeno je da je netko prekrio lica sunaca na misnici, oštetio lica sunaca na štoli i manipulu te uklonio sve sitnije detalje koji su bojom odgovarali, samo zbog toga da oku promatrača bude teško uočljivo da su za dijelove misnog ornata upotrijebljena dva različita baršuna, a ne zbog toga što bi tu nekada bili kraljičini dragulji.
Zaključno, baršun se nipošto ne može datirati u drugu polovinu XIV. stoljeća, kako je duboko ukorijenjeno u lokalnoj predaji, što je vjerojatno bilo potaknuto iznimnom skupocjenosti i rijetkosti tkanine te upadnim motivima krune na baršunu. Ta kruna je možda jednom nekoga podsjetila na krunu koju je Elizabeta Kotromanić položila u škrinju sv. Šimuna u Zadru. Zbog motiva krune župnici u Novigradu njegovali su običaj da na blagdan Sveta tri kralja te na božićnu polnoćku predvode misno slavlje odjeveni upravo u tu misnicu noseći ispod nje pripadajuću štolu. Posljednji se put u ornatu misilo na polnoćku 1990. godine, u vrijeme kad je novigradski župnik bio don Ante Oštrić.