Kao dugogodišnji komentator zadarskih likovnih zbivanja, a nakon po meni, gotovo nevjerojatne proizvodnje skandala koji to nije i više podsjeća na vijest iz „sezone kiselih krastavaca”, imao sam potrebu reagirati na slučaj izložbe ruske umjetničke grupe Plavi nosovi. Priča o cenzuri na izložbi Plavih nosova u zadarskoj Gradskoj loži pretvorila je kamenčić jedne intervencije u izložbu, u lavinu medijske nadgradnje slučaja, gdje se počelo govoriti o terorizmu, cenzuri, politici koja stoji iza svega.
Da bi se valjda naglasila ozbiljnost slučaja cenzure, razni komentatori, ne samo anonimci na portalima nego i novinari zaduženi za kulturu, progresivno su uvećavali broj cenzuriranih djela, do toga da je „upućeni” komentator Slobodne Dalmacije, izjavio da je cenzuriran dobar dio izložbe. Kao da su za tezu o cenzuri potrebne velike brojke da bi je osnažile. U neskladu između priče o škarama koje su do temelja sasjekle izložbu ruskih umjetnika, po jednima veći dio izložbe, drugima 11 radova, trećima 7 radova, uvijek su se spominjala samo dva rada imenom i prezimenom: Čečenska Merilyn i Osama bin Laden okružen Shrekom i H. Potterom.
I dok novinari pišu da su u strahu velike oči, zadarska priča govori dijelom i o njihovim od cenzure proširenim zjenicama, „pumpanjem” jedne otužne provincijske priče do nacionalnog pa i svjetskog narativa o teroru, strahu od vjerskog fanatizma, cenzuri u Hrvata, religijskim slobodama. A priča je prilično jednostavna, dok je njezin spektakularni aspekt, dogradnja nastala induciranom medijskom vrtnjom. Činjenicom je da je izbor radova za izložbu načinila voditeljica Galerije umjetnina, da je pritisak da se neki „opasni” radovi uklone došao iz samog kolektiva zadarskog Narodnog muzeja u Zadru, koji i snosi odgovornost za nastalu situaciju. U strahu su doista velike oči, toliko velike da je cenzorima izložbe promaklo da se, ako već ne na fotografiji, Bin Laden ipak vrti na jednom video uratku.
Govori li to da je nekome samo važno da se Bin Laden ne pojavljuje na printu? Možda je riječ o nečijoj sabotaži da se lik nekad opasnog teroriste ipak pojavi pred očima terorizmom zgranute zadarske javnosti? Priča o cenzuri time dobiva gotovo groteskne razmjere.
No postoji i paralelna priča. Plavi nosovi A. Šaburov i V. Mizin uopće i nisu bili upoznati, niti su ičim uvjetovali, koja će se njihova djela izložiti, a koja neće, pa njihove ogorčene reakcije na cenzuru ne bi ni bilo iz perspektive „blaženog neznanja”. Reakcija je dakle posljedica naknadne pameti kada je izložba već postavljena i sami umjetnici bili upoznati što je izloženo. Ruskom dvojcu priča o cenzuri, znajući njihovo djelovanje koje i nema velikog smisla bez provokacije, idealno se uklopila u neku vrstu retoričkog performansa. Odustajanje od izložbe, napuštanje Zadra, nije ni u jednom trenutku došlo u pitanje, baš kao ni ikakva stvarna ljutnja na cenzore iz Narodnog muzeja koji su u prenapregnutim financijskim mogućnostima iznašli načina da im se osigura prisustvo na izložbi iz udaljenog Novosibirska. Ako je itko s izložbom na dobitku to su sigurno sami umjetnici koji bolju reklamu nisu mogli poželjeti. Skroman potencijal političkih montaža koji nisu niti satira, niti angažman, više subverzija iz repertoara infantilizacije svijeta, u svakom je slučaju vrlo benigan. Ono što je izložbu zavrtjelo u orbiti medijskog događaja širih razmjera od lokalnih, nije dakle njezin osobit umjetnički potencijal, niti onaj naročite provokativnosti, nego kontekst paranoje od terorizma koji nadilazi i razmjere jedne izložbe i stvarnu prijetnju i sigurnosni rizik. Bura u čaši vode, rekli bismo.
Svoj obol histerizaciji jednog potpuno benignog umjetničkog nastupa dali su i svi oni drhtavci u muzejima, kulturnoj i široj javnosti koji su ovim slučajem i sam Zadar pozicionirali na mapi provincije kojoj i vlastita sjena izgleda kao prijetnja. Ili kako bi i sami Rusi rekli: dok u metropoli sijeku nokte u provinciji režu ruke.
