U Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru, Obala Kralja Petra Krešimira IV, 2., u utorak 19. studenoga 2013. godine s početkom u 12,30 sati, bit će predstavljene knjige dr. sc. Sanje Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva i prof. dr. sc. Dubravke Oraić Tolić Čitanje Matoša, u izdanju Naklade Ljevak.
U programu predstavljanja ovih knjiga sudjeluju autorice ovih značajnih djela, prof. dr. sc. Dubravka Oraić Tolić, dr. sc. Sanja Knežević, promotorica prof. dr. sc. Zvjezdana Rados, te urednica izdanja doc. dr. sc. Nives Tomašević. Organizator ovog značajnog događaja su Odjel za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru i Naklada Ljevak iz Zagreba.
Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva
Mlada zadarska književna znanstvenica Sanja Knežević svojom se knjigom predstavlja akademskoj zajednici i hrvatskoj javnosti kao autorica velikih teorijskih i analitičkih mogućnosti. Kao problemski okvir svoje knjige Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva Postmodernističke poetike odabrala je neiscrpan fenomen mediteranizma, kao analitički alat tri poetička modusa pjesničkoga mediteranizma (mitsko-simbolički, intertekstualno-ludistički i popularno-kulturni), a kao analitičke primjere pet suvremenih pjesnika vezanih životom i poetikom uz jadranske gradove: Luko Paljetak (Dubrovnik), Jakša Fiamengo (Split), Arsen Dedić (Šibenik), Tomislav Marijan Bilosnić (Zadar) i Boris Domagoj Biletić (Pula). Pri tome sve odabrane autorske poetike promatra u dvije faze vezene uz kulturne lomove kraja 20. stoljeća. Po analitičkim rezultatima Sanje Knežević Luko Paljetak reprezentativni je pjesnik intertekstualno-ludističkoga modusa, pri čemu je u prvoj fazi jače izražena mediteransko-vitalistička svijest, a u drugoj povlačenje pjesničkoga subjekta u sebe i transcendentalne bjeline. Zajedno s Arsenom Dedićem, Jakša Fiamengo pripada popularno-kulturnome modusu koji se u prvoj fazi ostvaruje u traganju za iskonom i u bogatome manirizmu, a u drugoj u promišljanjima osobnoga i kulturno-baštinskog identiteta. Arsen Dedić, glavni protagonist popularno-kulturnoga modusa, u prvoj fazi vodi intertekstualni dijalog s tradicijom i otvara se emocionalnosti, a u drugoj se veže uz svakodnevne teme i teme umjetnika u suvremenome društvu, često s ironijom i cinizmom. Tomislav Marijan Bilosnić pjesnik je mitsko-simboličkoga modusa, što se najprije očituje otvaranjem prema vanjskomu svijetu i dijalogom s beatničkom generacijom, bluesom i rockom, ali i bijegom od zbilje u arkadijske prostore mediteranskoga vitalizma i anakreontike, a zatim bujnom metaforikom i transcendentnom simbolikom. Posljednji u nizu odabranih pjesnika, Boris Domagoj Biletić njeguje s jedne strane mediteranski hermetizam, a s druge postavlja pitanja o relativnosti zbilje i palimpsestnoga ispitivanja identiteta.
Čitatelji ove utemeljene i nadahnute knjige uživat će u susretu s čarima hrvatskih mediteranskih pjesnika vezanih uz pet jadranskih gradova-bisera. U jedinstvu svoga dosljednoga metodološkog pristupa, atraktivnih analiza i esejističke lakoće knjiga Sanje Knežević dokazuje moć znanosti o književnosti da osvijetli i približi pjesničku riječ. Ali i nešto više: na odabranim primjerima hrvatskih Mediteranaca ova knjiga pokazuje da je pjesnička riječ i danas živa kao što je bila u doba Marulića i Gundulića, Ujevića i Mihalića.
Čitanja Matoša
Knjiga Dubravke Oraić Tolić Čitanja Matoša svojevrsna je sinteza autoričinih znanja i spoznaja o jednome od najvećih hrvatskih pisaca. Podijeljena je u dva teorijsko-metodološka bloka: „stara” i „nova” čitanja. „Stara” su čitanja pisana u znaku stilističke analize i strukturalne semiotike. Tu su uvršteni rani esej Matoš i avangarda, studija Matoševa proza i dvije interpretacije antologijskih tekstova: pripovijetke Camao i putopisa Oko Lobora. „Nova” čitanja, nastala nakon 2010. godine, signiraju epistemološku mijenu u struci, pa su tekstovi pisani iz interdisciplinarne vizure na presjecištu kulturologije, antropologije i imagologije. Tako se u eseju Matoševe metropole – Matoševe provincije autorova ideologija veže uz imagologiju grada i sela te se Zagreb razotkriva kao oksimoronski imagem grada-sela s afektima „ljubav-mržnja”. U eseju Matoš i žene autorica prati Matoševe iskaze o ženama i umjetničke imaginacije žena, otkrivajući da je rani Matoš bio rodno korektniji i zaigraniji od kasnoga Matoša. Do sličnih nalaza autorica dolazi i u studiji Matoševa poetika sna. U ranoga Matoša san je često motivacija da bi se zbilja prikazala na groteskan i karikaturalan način, a u kasnoga Matoša svijet snova postaje druga, viša zbilja koja zamjenjuje realnu zbilju te je autorski subjekt imaginira u spoju simbolizma i secesijskoga znakovnog obilja. Knjigu poentira esej Matoš i nacija. Iščitavanje Matoševe multimedijske publicističke proze tu je rezultiralo političko-kulturnim modelom nacije koji je upravo danas aktualan, a novi pogled na estetske reprezentacije nacije razotkrio je znane i neznane postupke dezideologizacije velike moderne teme.
U knjizi Dubravke Oraić Tolić Čitanja Matoša susreću se dvije epohe u književnoj teoriji i znanosti o književnosti, prelijevaju se dva Matoša, rani i kasni, a kada se tomu doda bogata likovna oprema, neodoljivi Matoševi citati po rubnicama i reprezentativan izbor iz literature, dobili smo vrhunski prilog neiscrpnoj Matošiani – zlatnu knjigu čitanja jedinstvenoga i neponovljivoga A. G. M.-a, možda nikada privlačnijega nego danas nakon sto godina.
