U srijedu, 17. travnja s početkom u 20 sati na programu je predstava HNK Zadar, KOKOŠ koja je premijerno izvedena 18. veljače 2013. te je ovo četvrta izvedba do sada.
Ulaznice su od danas u prodaji na blagajni HNK Zadar (11-13, 18-20h)!
Cijena ulaznice iznosi 40 kuna, a popust od 50% ( ulaznica-20 kuna) darujemo učenicima, studentima i umirovljenicima uz predočenje odgovarajućeg dokumenta.
Nikolaj Koljada
KOKOŠ
redatelj: Dražen Ferenčina
asistent redatelja: Vinko Radovčić
scenografija: Darko Petković
kostimografija: Marija Šarić Ban
odabir glazbe: Nebojša Lakić
oblikovatelj svjetla: Ivo Nižić
ULOGE:
ALLA Jasna Ančić
DIJANA Tamara Šoletić
NONNA Žana Bumber
FJODOR Ivica Jončić
VASJA Mirko Šatalić
STANARI Vinko Radovčič, Mimi Zadarski, Antonela Grubić, Nadine Mičić
inspicijent: Mišo Kamber
fotograf predstave: Željko Karavida
Premijera: 18. veljače 2013. u 20h, HNK Zadar
NIKOLAJ VLADIMIROVIČ KOLJADA (Kaljadà) rodio se 4. prosinca 1957. u selu Presnogorkovka, u Kus-tanajskoj oblasti (na krajnjem sjeveru današnjega Kazahstana). Godine 1977. završio je Sverdlovsku kazališnu školu, a 1989. Knji¬ževni institut “A. M. Gorki”. Prvo kazališno djelo “Igrajmo se zaloga” napisao je 1986., a nakon toga ukupno više od 90 komada, od kojih je barem polovica prikazano u ruskim i inozemnim kazalištima. Nakon završene kazališne škole radio je kao glumac te počeo i sam pisati za kazalište, konačno, i režirati, ostajući ipak prije i iznad svega plodan kazališni pisac.
Godine 1994. U Ekaterinburgu (donedavnom Sverdlovsku), upriličen je jedinstveni festival – “KOLJADA PLAYS”, na kojemu je sudjelovalo 18 ruskih i inozemnih kazališta! Za tu je prigodu izdavač Banka in-formacija iz područja kulture, u suradnji s Ministarstvom kulture Sverdlovske oblasti, objavilo knjigu Nikolaja Koljade Komadi za voljeno kazalište.
Prema komadu Kokoš snimljen je i igrani film 1991. Brojni drugi Koljadini komadi prikazivani su u Engleskoj, Njemačkoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Italiji, Francuskoj, Finskoj, Kanadi, Australiji, Turskoj, Letoniji, Litvi…
Nikolaj Vladimirovič Koljada živi i radi u Ekaterinburgu (gradu s istočne strane Urala, od približno milijun stanovnika) kao jedan od najpoznatijih kazališnih pisaca suvremene svjetske dramaturgije, posebno cijenjen po samosvojnom scenskom izrazu, prepunom jezičnih višeslojnosti utkanih u govor njegovih junaka.
Od 2002. u Ekatarinburgu postoji i Koljada kazalište (Коляда-Театре).
Genijalni doktor Čehov je davno ustanovio da ljudski život najčešće nije ispunjen samo dramatičnim momentima, velikim idejama, strasnim ljubavima, tragikom, patnjama i svim ostalim potencijalnim dramskim materijalom. Znao je da većinu svog života ljudi provode banalno, bezidejno se vuku i često lupetaju, ne pretjerano, pametne rečenice. Tu dijagnozu kao da je na umu imao i Nikolaj Koljada kada je pisao „Kokoš”. Četvero glumaca i jedan redatelj negdje u provinciji (Čehovu tako omiljenoj), međusobno isprepleteni u ljubavnoj zavrzlami, svoje živote pretvaraju u jeftine igrokaze, nalik vodviljima koje često igraju na sceni svog malog kazališta. Sve im se pomiješalo. Ne znaju da li su rečenice koje izgovaraju njihove ili samo ponavljaju tekst iz nekih bivših uloga. Emotivna stanja u kojima se nalaze možda su njihova, a možda su rezultat uvježbanog unutarnjeg glumačkog procesa.
U momentu kad bi trebalo doći do raspleta u toj životno-scenskoj predstavi, nesposobni riješiti ga, postaju svjesni svoje nemoći i ispraznosti. Posljednja opcija i jedini preostali izlaz možda je samoubojstvo. Kod Čehova bi to bilo moguće, ali kod Koljade ne. Utapljanje nije dozvoljeno; može se samo malo „poplivati”, a kad bi se trebalo objesiti, konopac u presudnom trenutku – puca. Prisiljeni su vratiti se u sivilo i monotoniju svoje svakodnevnice. Nema čuda niti novog i boljeg života i na kraju sretni, jer im se, zapravo, ništa nije dogodilo, opet moraju prihvatiti banalnost kao jedinu konstantu svojih života. Bezbudućnost se nastavlja, no ostaje im kazalište, mjesto utjehe u kojem mogu, bar na trenutak izaći iz ovog svijeta i ući u neki drugi, ljepši…gdje su čuda uvijek moguća. A to i nije baš tako malo.
Dražen Ferenčina
