ZAGREB– Deset godina nakon istoimenog filma, u petak je u režiji Dalibora Matanića u zagrebačkom kazalištu »Gavella« premijerno izvedena predstava »Fine mrtve djevojke« Mate Matišića, u kojoj se kroz ljubavnu priču dviju djevojaka prikazuje naličje današnjeg hrvatskog društva.
Već se po reakcijama publike najavnoj generalnoj probi predstave »Fine mrtve djevojke« može naslutiti da će taj novi naslov na »Gavellinom« repertoaru živjeti dugo i sretno: dupkom ispunjeno gledalište orilo se od smijeha, zahvalno reagirajući na maratonski niz skečeva, kojima je ovo djelo u režiji Dalibora Matanića obilato prožeto. Izrazitije burleksna nego istoimeni Matanićev film iz 2002. godine, »Fine mrtve djevojke« na kazališnoj su sceni otvorenije prema humoru, i to onome »narodskog« tipa.
Radnja predstave prilično vjerno slijedi onu iz filma: Nataša Janjić i Ivana Roščić partnerice su u lezbijskoj vezi, studentice koje se zajedno useljavaju u unajmljeni stan u zgradi pokraj pruge. Zgrada alegorijski predstavlja hrvatsko društvo, pa su susjedi redom stereotipni i u velikoj mjeri karikirani likovi: prostitutka, branitelj koji boluje od PTSP-a, žena žrtva obiteljskog nasilja, papučar, policajac, mamin sin, ginekolog katolik koji radi pobačaje i redikul, neizostavni lik u tekstovima Mate Matišića, koji je osim predloška za »Fine mrtve djevojke« napisao i scenarij za hit komediju Vinka Brešana »Svećenikova djeca«. Oba naslova spaja isti, prepoznatljivi tip humora koji se populistički obraća širokoj publici.
»Širokopojasne« šale
U predstavi, Sven Medvešek je intrigantni policijski inspektor prigušene karizme koji kroz serijsko ispitivanje stanara zgrade pokraj pruge pokušava razriješiti otmicu djeteta, trogodišnjeg sina Ive (Roščić), djevojke koja je u toj zgradi živjela sa svojom djevojkom. U fleš-bekovima koji su spretno naznačeni sitnim redateljskim intervencijama, izlaže se priča o nesklapnom suživotu lezbijki sa znatiželjnim i nametljivim susjedima, a osobito sa stanodavkom Olgom (Biserka Ipša) koja Ivi želi »uvaliti« svog smušenog sina, mladića u najboljim godinama.
»Širokopojasne« šale, poput one kad se branitelj (Frano Dijak) pogodi u stražnjicu metkom iz pištolja kojeg, prema nekadašnjem ministru Šušku, naziva »Gojko«, pa ga onda »u kućnoj radinosti« operira susjed ginekolog (Filip Šovagović), i to bez anestezije, pa ovaj usred tog procesa objavljuje da »mora srat«, pa kad se napokon vrati, doktor se žali da se mogao »bolje obrisat« – jeftine su pošalice na koje je publika dobro reagirala.
Matišićeva formula
Matišićeva formula, koju je primijenio i u »Svećenikovoj djeci«, otprilike glavi ovako: uzmeš jednostavnu radnju sa snažnim obratom, radnju pričaš u dijelovima, kroz fleš-bekove, a obrat čuvaš za kraj; pritom obilato posežeš za humorom viceva, pojačavaš stereotipe do apsurda, i ubaciš prstohvat aktualnih društveno-političkih tema. Ovdje se tako u gotovo pravilnim intervalima govori o licemjernim popovima, traumama branitelja, lažnim katolicima, »lezbačama« koje su preuzele monopol nad medijima i društvom, sodomiji, pedofilima koji će, prema Olginom predviđanju, uskoro imati vlastitu paradu ponosa.
Podjela dviju glavnih uloga možda je bila motivirana redateljevom nakanom da se odmakne od raširenog stereotipa lezbijskih parova, u kojima je jedna žena ili djevojka »butch«, gruba »muškarača« (i ona u tom stereotipu stoji u analogiji prema muškarcu u patrijarhalnim heteroseksualnim vezama), dok je druga nježnija, ženstvenija. Nataši Janjić pripisan je dio ovog »folklora« pa je ona ta koja studira DIF (a Iva medicinu), koja je odjevena u traljavu trenirku i kariranu košulju, koja je posesivna i ljubomorna, dok je Ivani Roščić, koja je odjevena u suknjicu i voli grliti plišanog medvjedića, ostavljeno da bude onaj nježniji, krhkiji, plahi dio ljubavnog para).
Komedija s obratom
Nataša Janjić je ponešto neuvjerljiva, nedovoljno energična u tumačenju svoga lika; čak i kad obuzeta bijesom progoni Ivina silovatelja u odmazdi, to izgleda kao da rekreativno trči po pozornici i pritom malo krešti. Odličan je, s druge strane, Živko Anočić koji veći dio vremena stameno nosi ulogu smušenog, šeprtljastog maminog mezimca, da bi pred kraj s eksplozivnom snagom odglumio silovatelja i poremećenog nasilnika za kojega je teško reći u kojoj ga mjeri treba osuditi, u kojoj prezirati, a u kojoj žaliti kao otužnu ljudsku pojavu. Upravo je to najmoćniji i najvažniji dio ove predstave, koji budi empatiju i uspijeva natjerati gledatelje da revidiraju, možda, neke svoje neosviještene, uporne predrasude.
Iako će zahtjevniji gledatelji imati problem s prvoloptaškim, jeftinim humorom, a i s činjenicom da većina likova predstavljaju hodajuće »papirnate« stereotipe (prostitutka, branitelj, redikul…), drugi će – uz argument da su upravo to sastojci koji trebaju punokrvnoj »komediji s obratom u dramu«, kako bi se ova predstava najtočnije dala definirati – »Fine mrtve djevojke« dočekati kao dobrodošao primjerak živog kazališta koje uvažava publiku. Sasvim je izvjesno da »Gavella« ima novi hit, jedan od onih koji će »regrutirati« i one koji kazalište izbjegavaju u širokom luku
