U Arsenalu 16.kolovoza s početkom u 21,00 sati otvoriti će se izložba Jakova Đinđića pod nazivom Rouge.
Jakov Đinđić rođen je 21.listopada 1978. u Zadru, 2001. diplomirao Assenza Malschule/
Basel, CH, u klasi prof. Fredy Buchwalder. Izlagao u Splitu, Solinu, Zagrebu, Sv. Filipu i
Jakovu, gdje je i vodio galeriju Anima Maris. Sudjelovao u Erste Bank natječaju za mlade
slikare ( „novi fragmenti 2″), 11. salon mladih Zadar 2005. Amaterskim kazališem bavi
se dugo godina kao glumac i scenograf sa svojom družinom „Kuntrata” Sv. Filip i Jakov,
1998. i 2001. osvojio je prva mjesta na državnim susretima.
ROUGE
Jakov realizira tipično postmodernističke slikarske uratke koji na kreativan način objedinjuju neke principe akcionog slikarstva,
lirske apstrakcije i apstraktnog ekspresionizma. Ipak, kao najvažniju karakteristiku umjetnikove poetike valja istaknuti
intuitivnost. U ovakvom slikarstvu ključno je pitanje kako ukomponirati slučajnost u prvotnu namjeru te u kojem trenutku sliku
proglasiti dovršenom. Uspije li umjetnik na ovaj izazov odgovoriti zadovoljavajućim likovnim rješenjima – a to ovisi isključivo
o njegovoj intuiciji onda mu i publika vjeruje. Promatrajući slike Jakova Đinđića mi nužno vjerujemo u njegovu gestualnu
nesputanost, likovnu znatiželju, težnju k vječitom propitivanju ustaljenih slikarskih obrazaca i smjelost pri tretiranju nekih
od osnovnih elemenata forme, lako posve apstraktne, ove slike posjeduju i svojevrsnu metafizičku naraciju čiji su katalizatori
isključivo obojene plohe ili linije dok joj ishodište ipak obitava u sferama čiste duhovnosti.
U vrijeme neslućenog porasta broja mogućih likovnoumjetničkih načina izražavanja, klasičan medij slikarstva nerijetko je
potisnut u drugi plan. Međutim, talentirani ponajprije prema samima sebi iskreni slikari još uvijek su kadri proizvesti zanimljiva
i poticajna slikarska ostvarenja. Među takve zasigurno spada i Jakov Đinđić čiji ćemo razvoj i ubuduće sa zadovoljstvom pratiti.
Vanja Babić
TAJNA DUŠE JUGA
U mogućoj i poželjnoj igri slikarevoj u kojoj trag njegova kista na platnu slijedi otkucaja srca, ritam svakodnevnice, odraz okoline,
registrira i pretače i raspoređuje lijepost krajobraza u prostore bjelina platna kojima je ograničio svoj tako odabrani san (dovoljno
podatan, dozvoljivo ograničen i nevino bijeli) i potom, jer igra je ozbiljna i s posljedicama, otvori naslućena izvorišta duše koja ga
tajnama i skrivenim povodima obogaćuju i tjeraju da slika- nastaju radovi koji će, na kraju, izdajnički svjedočiti o procesu njihova
nastajanja i razlozima pokazivanjima. Priskrbivši tako vlastiti alibi s pokrićem, slikar će otvarati uvijek nove, drugačije, jednako
inspirativne i dosluhne, stranice svoga slikopisa. Hrabreći se i potičući. Prepoznavajući se i želeći. Energijom i strašću generacijske
ostrašćenosti kretati u plovidbe svoga brodovlja. S maslinicima, čempresima i borovima kao orijentirima. Otocima kao epicentralnim
točkama koje će nadletjeti . Kada galeba uhvati u letu. Jata riba skrivena u dubinama. I kaplje duše pobroji kao inačicu od nekog
nekada razbijenog sata koji mjeri vrijeme. Određuje godišnja doba. Obuzdava pupoljke i tjera ruže vijetrova da zamirišu. Njegov žarki
i emotivni zemljovid podneblja zrcalit će i sunce i more, plavetnila i modrine, užarena neba i konteplativne sutone. Onda će „Duša
juga”, jer slikar će upravo tako nasloviti svoj novi ciklus, ostati trajnim svjedočanstvom sa detaljno dešifriranim povodima, skladno
apstraktnoi naslućujuće zorno podastrtim tragovima. Uvijek jednako mudro skritim izravnostima s raskošno, do boli, iskorištenim
koloritom svekolikih suprostavljanja, prožimanja, poetskih usklađenosti i , jer to mu je temeljno poslanje, s uvijek jednakom
opsjednutošću ljepotom. Kao da je Jakov Đinđić, otvarajući vlastite tragove djetinjstva, odrastanja i biljege uspomena, dopunjujući
ih uspomenarom rodnog Sv. Filipa i Jakova, svjesno moguće elegične i nostalgične prizive krajobraza, sve u prostore nesna koji
znakovitošću slijede njegov slikarski nerv. Rukopis i poetiku koja dobiva i ovim slikama svoju zaokruženu priču. Začetu u nekoj
od mogućih šetnji filipjanskom rivom koja je, sasvim je svejedno, bila možda u stvari susretištem i potreba za tišinom, suočenje sa
zaustavljenim plovom misli ili naprosto mijesto upijanja mirisa mora, njegova joda i aersola pojačanog juga. Jednom kad su svi prozori
okolnih kuća bili zatvoreni. Kada je opustjela Kuntrata. I kada su ribari odustali od mreža. U kojima su nesvjesno tajili tajne . Svoje.
Mora. valova. Uvala. I razloge nedopijenih čaša vina. I prostranstva po kojima plove otoci i purpurni prijete oblaci. Đinđić će u svojim
slikama odustati od suvišnosti. Reducirati će ih u plamteće boje. i usložiti znakovljem samo njemu znanom. Kojim će nas ponukati da
se iznova uvijek jednako otvoreni i spremni na igru probudimo u njegovom svijetu svjesno otuđene ljepote.
I onda ćemo, dozvoljavajući sebi avanturu, otploviti Đinđićevim Mediteranom, onim njegovim tragovima koje je odabrao za svoj
ciljani osunčani album, herbarij i itinerer i peljar i sanovnik, ostavljajući mogućnost buđenja. Jednom kada jugo zaprijeti i kada
zorom sunce izroni iz plavog beskonačnog pokrivača za kojeg smo, zavareni, mislili da je more. Isto ono koje nam svojim osekama
i plimama u duši obogaćuje i usložava san. Iz kojeg nas u stvarnosti možda vrati ženski glas i refren klape. Kojim je opjevana naša
sudbina.
Davor Mojaš
