ZADAR – U sklopu projekta Artikultura u subotu 17. travnja 2010. održat će se Sit Down Comedy – kabaretsko-satirična poetska izvedba Borisa Dežulovića i Predraga Lucića “Melodije Bljeska i Oluje”. Početak je u 21 sat.
Boris Dežulović
Prve riječi ispisuje na marginama stranica Slobodne Dalmacije. Na omladinskim radnim akcijama (1980-81) uređuje često cenzurirane zidne novine. Bas gitaru svira u grupi Beethoven Band, čiji su koncerti zabranjivani i prekidani zbog osebujnih punk obrada revolucionarnih pjesama. Jedan je od utemeljitelja alternativnog kazališta Epicentar (1985) na Matejuški, u kojemu je glumac, scenograf, pirotehničar, kaskader, fizički radnik i izbacivač.
U podlisku Nedjeljne Dalmacije – Feralu izvrgava ruglu Miloševićeve mitinge 1988., pa Nedjeljna po prvi put biva zabranjena (ipak, oslobođen je krivnje za rušenje ustavnog poretka). Završava studij povijesti umjetnosti 1989., ali diplomska radnja još uvijek leži na dnu ormara. Zbog prohadezeovske uređivačke politike iz Nedjeljne prelazi u Slobodnu Dalmaciju. Kao ratni reporter izvještava iz Knina, Krajine, Dubrovnika, Mostara, a prvi je hrvatski novinar u okupiranom Vukovaru i okruženom Sarajevu. Godine 1992. s Lucićem i Ivančićem, kada ih državni tužitelj Vladimir Šeks optužuje za uvredu predsjednika Republike, dobiva godišnju novinarsku nagradu Veselko Tenžera. Sljedeće godine ista trojka pokreće Tuđmanov omiljeni tjednik Feral Tribune, koji Dežulović napušta 1999. i u Globusu počinje s kolumnom Ugovor s đavlom.
U suradnji s Lucićem uredio je knjigu Greatest Shits: antologija suvremene hrvatske gluposti (Feral Tribune, Split 1999). Za prvi roman Christkind (Durieux, Zagreb 2003) dobio je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo. Nagradu Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za novinara godine dobiva 2004. i piše scenarij za dokumentarni film Dnevnik graditelja (o obnovi mostarskog Starog mosta), roman Jebo sad hiljadu dinara (Europapress Holding, Zagreb), zbirku domoljubne poezije Pjesme iz Lore (Durieux, Zagreb), zbirku priča Poglavnikova bakterija (2007.) i izbor iz kolumni Ugovor s đavlom (2008.).
Nagradu za životno djelo dobio je 1993., tri kilograma tešku kćer Doru.
Predrag Lucić
Osnovnu i srednju školu (nešto nalik gimnaziji) završio u Splitu. Studirao kazališnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Položio oba diplomska, a ipak ostao apsolvent.
Od siječnja 1985. povremeno surađuje u Feralu, satiričnom podlistku Nedjeljne Dalmacije. 1989. počinje raditi kao novinar-terenac, a s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem proširuje Feral koji tada dobiva svoje puno ime Feral Tribune.
1993. s grupom kolega pokreće samostalni i suvereni satiričko-politički dvotjednik Feral Tribune. Lucić radi kao urednik lista, autor satiričnih i tzv. ozbiljnih tekstova, uređuje web-stranice, kreira fotomontaže i uređuje Biblioteku Feral Tribune.
S Borisom Dežulovićem objavio, Greatest Shits – Antologiju suvremene hrvatske gluposti (Biblioteka Feral Tribune, Split, 1998; 1999) i knjigu satiričnih pjesama, Haiku haiku jebem ti maiku – Velika Feralova pjesmarica (Biblioteka Feral Tribune, Split, 2003).
Od Lucićevih, Ivančićevih i Dežulovićevih tekstova napravljen je “Feral Tribune Cabaret”, koji je u izvođenju Putujućeg teatra Hasije Borić i režiji Tanje Oručević-Miletić imao preko stotinu izvedbi.
U travnju 2007. Franci Blašković s grupom Gori Ussi Winnetou objavljuje CD, Nek se širi vira Isusova!, na kojemu su uglazbljene Lucićeve nabožne pjesme.
2008. objavio zbirku poezije Ljubavnici iz Verone.
