Nema većeg zadovoljstva nego da na koncertu sve funkcionira, da je tehnika u redu, da je zvuk dobro miksan, da pozornica radi kako treba i da je publika s vama – kazao je Bono nekoliko dana prije dvaju zagrebačkih koncerata u ekskluzivnom intervjuu koji su on i članovi benda dali za ovo područje.
Zadovoljstvo osjećaju zbog odličnog početka turneje, koja je dosad najavljivana, a prema dosadašnjim komentarima, i potvrđena kao doista najveća koncertna produkcija dosad.
Pozornica od vilica
Koliko ste vi i ostali članovi benda bili uključeni u rad na impresivnoj pozornici?
BONO: Prvo sam je nacrtao. Neko smo vrijeme radili na njoj, na tom konceptu od 360 stupnjeva, koji je vrlo težak za ostvarenje na otvorenim koncertima. Vrlo je teško objasniti svu tu skupu i tešku tehnologiju, zvučnike i reflektore s neba. Dakle, prvo sam to nacrtao i izradio model od vilica na stolu, a onda su genijalac Mark Fisher i naš dizajner Willie Williams to ostvarili u praksi.
Bono, možete li nam reći nešto više o suradnji s bosanskim redateljem Danisom Tanovićem (“Ničija zemlja”), koji bi trebao snimati film prema vašoj priči?
BONO: On je napravio jedan od 10 najboljih ratnih filmova svih vremena koji ima tipičan regionalni crni humor. Vrlo je talentiran filmaš pa smo irski pisac Barry Devlin i ja, nakon što smo završili priču “Djevica iz Las Vegasa”, razgovarali s Danisom o tomu da režira film. I nadamo se da će tako biti. Puno je ljudi zainteresirano za taj projekt, primjerice Liam Neeson…
Zanimljivo je da se u regijama u kojima se događaju velika sranja, gdje su veliki problemi, izranjaju odlične pjesme, odlične knjige… Isto je u Irskoj, gdje kultura postaje jako važna. Trenutačni je problem s Europom što je ona hladan, hladan koncept, ona je i ideja – ona je misao koja treba postati osjećaj. I mislim da će zapadni Balkan imati vrlo važnu ulogu u tome kada uđe u EU. Europa još nije gotova stvar, o Europi tek treba sanjati kao o emocionalnom i kulturnom konceptu.
Prekidi i sastanci
Adame, možete li istaknuti neki trenutak kao krucijalan za karijeru benda?
ADAM: Uh, to je prilično krucijalno pitanje. Bilo ih je više! Bilo je nekoliko vrlo važnih koncerata: Live Aid, Sarajevo, New York nakon 11. rujna, svirka na inauguraciji Baracka Obame… To su sve bili važni i divni događaji, ali ne znam jesu li baš bili odlučujući. Album “Joshua Tree” je bio prekretnica, “With Or Without You” je bio velik singl, naslovnica Time…
Je li ikad opstanak benda bio u pitanju?
LARRY: Mislim da je to bilo prije 15 minuta. (smijeh.)
ADAM: Ja sam najnepogodniji za to pitanje – imam doista loše sjećanje. Ne mogu se čak sjetiti ni većine događaja iz prošle godine.
THE EDGE: Stalno želimo prekinuti jer najbolji dio prekida jest kada se ponovno sastajete.
Bono, vama ovo nije prvi boravak u Hrvatskoj?
BONO: Ne, krstario sam brodom 2006. godine. Razmazila me ljepota vaše predivne obale i ljudi. Čini se da ovdje postoji iskonski život, a to iskonsko doista treba cijeniti. To se još ne koristi za zdravlje – uvjeren sam da će i to biti kada regija postane naprednija. Ali sada djeluje kao Irska, zapravo. Morate biti zabavni, morate imati smisao za humor, imati tu vrstu životnosti, predanosti hrani i vinu… temeljnim stvarima.Jeste li na početku imali nekakav sigurnosni plan ako podbacite kao glazbenici?
LARRY: Aposlutno, da. Bono je krenuo kao tehničar za ubrizgavanje goriva…
BONO: Radio sam na benzinskoj crpki.
LARRY: Edge je planirao postati učitelj, Adam je imao cvjećarnicu, a ja sam želio postati vatrogasac. Zadržali smo snove i uvijek se, ako propadnemo, možemo vratiti stvarima koje smo oduvijek željeli. (smijeh.)
THE EDGE: Mislim da smo u ovoj fazi nezapošljivi. A to je ujedno i razlog zbog kojega se još uvijek držimo kao bend. Kada god pomislimo na alternativu, baš je i nema.
Službena verzija kaže da je bend nastao tako što je Larry stavio oglas “traže se glazbenici”. Jeste li ikada razgovarali o tome tko je pravi osnivač benda?
BONO: Na žalost, to je doista bio Larry. Kažem “na žalost” zato što me nikada nije prestao podsjećati na to. Da, bila je to doista Larryjeva ideja, neko smo se vrijeme čak zvali “Larry Mullen band”, što vam može pokazivati smjer u kojem bismo išli da smo ostali pri toj ideji. U to je vrijeme, mislim, postojao još jedan bend s Larryjem, zvao se “The Fat Larry Band”, bio je to neki disko 70-ih…
LARRY: Imali su singl “Zoom”.
BONO: E da, “Zoom”, tako je… Mislim da nas je to spasilo od ideje da budemo “Larry Mullen band”.
ADAM: Nesretna je okolnost i ta što se na audiciji nije prijavio nitko od pravih glazbenika, nego samo mi. (smijeh.)
BONO: Tako je. Priznajemo da smo osnovali bend prije nego što smo znali svirati, osim Larryja. I Edge je mogao svirati “Stairway to Heaven”.
EDGE: To je sve relativno…
Nikamo napola kuhani
Niste samo glazbenici nego i aktivisti. Možete li nam reći što se događa na sastancima s političarima nakon što se zatvore vrata?
BONO: Da… Važno je znati da kao pjevač benda koji također pokušava biti zagovornik borbe protiv gladi imate određeno intelektualno i organizacijsko zaleđe. Kada ste sami i prepušteni sebi, samo s idejom da je loše što ljudi u Africi gladuju, nije baš idealno.
Znam da mnogi imaju pogrešnu predodžbu: “Oh, Bono ne voli što ljudi umiru, ode i malo zaplače predsjedniku Bushu i zamoli ga da učini nešto…” Ali stvari ne idu tako, mi smo dobro organizirani, imamo strategiju, surađujemo s drugim organizacijama i zato je političarima vrlo teško oglušiti se na naše zahtjeve. Imate li iza sebe 2,5 milijuna ljudi, onda su političari jako nervozni jer imamo realnu podršku koja nam daje jake političke mišiće. To sada pokušavamo raditi u Europi, postaviti kampanje i, ljudi, pridružite nam se. Nikamo ne idemo napola kuhani! Mislim da se to tako kaže.
Što vam je najveće zadovoljstvo i i jeste li postigli ispunjenje bendom?
LARRY: Uh, valjda šok da se tim poslom bavim još uvijek… iako je prošlo… tako malo vremena. Ok, tako puno. Ali, najveća je nagrada biti pred publikom koja ima isto toliko godina kao i vi. I da je naša glazba bitna i novim generacijama.
ADAM: Za mene je najveće zadovoljstvo to što sam počeo razumijevati svoj instrument. Trebalo mi je dugo vremena, ali napokon am to postigao.
EDGE: Za mene je zadovoljstvo to što me rad s drugi članovima benda učinio boljim u svom poslu.
BONO: Moje najveće ispunjenje, ako je to pitanje, vidjeti snagu koju smo imali u vrijeme kada nismo niti znali što radimo pa, kada pogledam na naše rane radove, zadovoljan sam što smo bili toliko iskreni. Ništa nismo znali o svijetu.
Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista od četvrtka.
