Danas je Majčin dan, onaj tihi, nježni dan u godini kada se društvo, barem nakratko, sjeti žena koje su desetljećima držale kuće, obitelji, rasporede, bolesti, školske zadaće, prazne hladnjake pred kraj mjeseca, starce koji polako postaju djeca i djecu koja tek trebaju postati ljudi, pa ih se obasipa cvijećem, porukama zahvalnosti i fotografijama nasmijanih majki uz šalice kave i bukete tulipana, premda svi negdje duboko znamo da između tih lijepih slika i stvarnog života postoji golema, gotovo bolna razlika.
Nije slučajno da je moderni Majčin dan nastao početkom prošlog stoljeća u SAD-u kao pokušaj da se majkama oda iskrena zahvalnost za teret koji nose kroz život, ali je možda još manje slučajno da je njegova začetnica, Anna Jarvis, pred kraj života gotovo ogorčeno govorila kako se cijela ideja pretvorila u komercijalnu predstavu punu cvijeća, reklama i praznih fraza, dok se stvarni život žena i dalje podrazumijevao kao nešto što će izdržati same.
A možda upravo zato danas, paralelno s tim nježnim slikama zahvalnosti, u svijetu raste jedan sasvim drugačiji fenomen, gotovo tih, ali duboko simboličan bunt mladih žena poznat kao “4B”, nastao u Seulu, gradu nevjerojatne brzine, rada, pritiska i usamljenosti, u kojem su mnoge žene jednostavno počele govoriti da više ne žele živjeti život u kojem će uz posao, financijski stres i neprestanu borbu za egzistenciju same nositi najveći dio kuće, djece, emocionalnog rada i brige za starije roditelje, dok im društvo istovremeno govori da bi na svemu tome još trebale biti zahvalne i nasmijane.
Naziv “4B” dolazi od četiri korejska “bez” — bez braka, bez djece, bez veza s muškarcima i bez seksualnih odnosa i premda to na prvi pogled zvuči kao nešto radikalno, gotovo kao internetska provokacija ili hir razmažene generacije, iza toga zapravo stoji umor žena koje više ne žele biti generacija koja će izgorjeti pokušavajući istovremeno biti savršene radnice, majke, supruge, kćeri i njegovateljice u društvu koje od njih očekuje sve, a zauzvrat im nudi sve manje sigurnosti, vremena i mira.
I možda će netko odmah reći da je to daleka Južna Koreja, neki drugi svijet i neka druga kultura, ali koliko je taj osjećaj zapravo stran i nama, koliko mladih žena danas i u Zadru odgađa djecu jer nema stan, jer radi sezonski, jer živi s roditeljima do tridesete, jer već unaprijed zna da će jednog dana, uz posao i vlastitu iscrpljenost, upravo ona uglavnom voditi računa o djeci, kući i starim roditeljima, dok će društvo njezin umor i dalje nazivati “ženskom snagom” i “majčinskom požrtvovnošću”.
I možda je upravo to najneugodnije pitanje današnjeg Majčinog dana, pitanje koje se rijetko izgovara naglas jer kvari lijepu sliku cvijeća i čestitki: volimo li mi doista majke ili samo ideju majčinstva, onu romantičnu, požrtvovnu, tihu sliku žene koja sve može podnijeti bez puno pitanja i bez prava da se umori.
Jer nijedno društvo ne može beskonačno opstajati na žrtvi žena i dobrim željama jednom godišnje, ma koliko buketi bili lijepi i ma koliko poruke na društvenim mrežama zvučale nježno.
















