Kada ti netko prigovara zbog objavljenog teksta na portalu, ako se radi o oligofrenim hejterima kojima sve smeta, onda se to ignorira, ako ti zbog greške prigovori netko ozbiljan, onda se to uzme u obzir, ali, ako ti prigovori vrhunski znalac, onda si dužan i ispričati se iako je naš portal samo prenio dobivenu najavu.
Tekst (najavu) „Josipa Lisac početkom 2026. dolazi u Zadar“, nisam napisao ja, ali moram reagirati jer je prigovor uputila zadarska kantautorska legenda Emil Šprljan, vrhunski umjetnik, intelektualac i glazbeni znalac, i to potpuno opravdano. Naime, prije par dana je izašla najava koja je stereotipno i prilično nedostatno najavila dolazak ove dive u naš „grad“, a u kojoj su se preskočile bitne pjesme i događaji iz njene bogate karijere. Kažem, nisam napisao, ali kao suradnik portala koristim priliku da objasnim o čemu se radi i starije ljubitelje njenog rada podsjetim, a mlađe educiram. „A tko si ti da to radiš“ – pitat će netko neupućen, a ja ću jednostavno odgovoriti –„ja sam M.P“, a to je, kako bi rekli bi rekli stari latini „sapienti sat“. Ali, ajmo mi na posao.
BLAGO IZ DAVNIH VREMENA
Šprljan jasno ukazuje na problem. Uz Josipu se stalno, opet i opet vezuje „Dnevnik jedne ljubavi“ kao njeno kapitalno djelo, i onako usput se navede još par, uvijek istih pjesama („Magla“, „Danas sam luda“…). Razlog tome je što danas o muzici svatko piše, ustvari – prepisuje, i onda se marginaliziraju bitni dijelovi pa se stječe dojam da je Josipina karijera počela 1973. godine i da prije nije bilo ništa. A bilo je svega vrhunskog.
Ako zanemarimo njen prvi (reproduktivni) band „O Hara“, možemo početi s „Zlatnim akordima“. tj. s klasično obrazovanim skladateljem Franom Paraćem, koji je potpisao i njene prve ozbiljne pjesme poput „Voljeti to je radost“ ili „Ljubav“, da bi naprosto eksplodirala 1968. – 70. suradnjom s takvim genijima kao što su Arsen Dedić („Što me čini sretnom“ i „Život moj“) ili Zdenko Runjić („Oluja“,“Kapetane moj“).
Na splitskom festivalu 1971. je otpjevala pjesmu još jedne legende Tome Bebića („Sve majke svijeta uz more“).
Sjećam se kako su stariji članovi moje obitelji reagirali kada bi je vidjeli na TV-u. Navikle na talijansku kanconu, na Arsena, Gabi, Terezu ili Vicu, Josipina pojava ih je strašno iritirala, a kada bi još počela „zavijati“, kao npr. u „Oluji“ dizala bi im se kosa na glavi („vidi je kako se krivi i peči“, „jeli nju boli štumak?“), a ja sam bio oduševljen, toliko da sam već s deset godina nabavio „Dnevnik jedne ljubavi“, a da i ne spominjemo kompilaciju „Najveći uspjesi 68 – 73“ koja za domaću glazbu ima istu vrijednost kao i kompilacija „Indexi“ iz iste 1974. g. i obje se smatraju klasičnim izdanjima.
Tu su se onda priključili Metikoš i Krajač sa dva velika hita („I dok razmišljam o nama“ i „Na, na ,na…“) da bi tek onda izdali „Dnevnik“ koji jeste njen magnum opus, ali se potpuno slažem sa Šprljanom da se nekritički zanemaruje ostatak njene karijere, a pogotovo što širi krug slušatelja zna samo par najvećih hitova s te ploče („O jednoj mladosti“, „Ležaj od suza“, „Vjerujem ti sve“).
KOJEG SE GOD ŽANRA UHVATILA PRETVARALA JE SVE U ZLATO
Kada se govori o Josipi uopće se ne spominju njeni „izleti“ u druge glazbene sfere, iako je ona 1976. izdala jazz album „Josipa Lisac i BP Convention Big Band International“, a izlišno je i govoriti o sudjelovanju u rock operi „Gubec-beg“ s dvije ključne teme molitve i ludila („Ave Maria“ i „Janino ludilo“).
Upravo je nevjerojatna i njena singlica „Omer Beže“ / „Niz polje idu babo sejmeni“ s kojom je ušla u povijest bosanskog sevdaha, a gdje je još suradnja s „Ladaricama“ („Dvanaesta je majka Slavonije“), s grupom „Boa“ („Kao mir“) i da sada ne nabrajam više.
EKSTRAVAGANCIJA – KOSTIMI, FRIZURE, „ŠTUKA U ŠLAGU“ I „PIZZA I SMISAO ŽIVOTA“
Josipa se voli lijepo odijevati, šminkati se, a voli i zanimljiva jela pa smo čuli i njen čuveni recept za štuku u Šlagu.
Draga Josipa u svojim tv-nastupima ide u sfere filozofije pa je već legendaran njen nastup u „Latinici“ i priča o djevojci koja jede pizzu, a koja je skupila pola milijuna gledanja. Svakako pogledajte taj video koji vam nudimo, a za koji je jedan gledatelj jasno rekao – „Žena nam je dala mini umjetničko djelo da ga tumačimo kako nam volja. To što mi nemamo trun mašte niti sposobnosti za kompleksno apstraktno razmišljanje, to je naš problem.“
I kada govorimo o ekstravaganciji tu je i neizbježna priča o himni na inauguraciji, a koji su neki doživjeli kao nešto negativno. Svašta se govorilo, ali Josipin odgovor je meni nešto prekrasno i zato je još više volim – „Nekima se neće svidjeti, no to je sloboda. Treba voljeti svoju zemlju, biti slobodan u njoj, treba stvarati u njoj. Voljeti sebe i sve oko sebe“.
Da rezimiramo. Emil Šprljan je potpuno u pravu. Josipa Lisac je nešto puno više od jednog albuma. Ona je naše nacionalno blago, ona je urbana ikona, ona je legenda, ona je jedna od najvećih svjetskih pjevačica u povijesti samo što mi živimo u svijetu poremećenih vrijednosti. I zato… Dao joj Bog zdravlja da nam još dugo pjeva.
