Osim što smo, u prošloj kolumni, zorno pričali o ovisnosti o mobitelu, tu je prisutna, jednako pogubna, ovisnost o društvenim mrežama i raznim influencerima ili kako se već sve naziva ta žgadija.
Pomisao da je netko slavan među mladima, a da nema nikakvu vještinu, doseg ili nešto kreativno, već je dovoljno zabrinjavajuća, a onda se sjedim nekadašnje kvazi teen senzacije koja se zvala „Cice mace“. To su bile četiri djevojke koje su nešto pjevušile i trebale su postati popularne, ali Bogu hvala nisu. Tada je jedan poznati rock kritičar napisao za njihovu prvu ploču – „Nije problem što one ne znaju ni svirati ni pjevati, što nemaju nikakvu individualnost, što su im pjesme naprosto užasne. Problem je što bi četiri bezlične i netalentirane nezrele djevojke, ovakve kakve jesu, nekome mogle biti uzor.“ Malo ćemo se osvrnuti na to u ovome tekstu, jer većina roditelja teško priznaje da tamo neki pubertetlija iz Novoga Sada postaje idol njihovoj dječici.
KAKO SMO KUM LUKA I JA DOŠLI U CENTAR PAŽNJE I BEZ LUKE MODRIĆA?
Nikada nisam hodajući po ulici hotimično skretao pažnju prolaznika na sebe. Na pozornici i u novinama da, ali na putu ne. I jednog dana, ne pitajte kako i zašto, morao sam kupiti plejstejšn 5, a kako nemam pojma o tome pomogao mi je kum Luka koji je nedavno, nakon dugog otpora, ipak uzeo tu spravu svojoj djeci koja su vrlo elokventna i odlični su đaci pa je sve to, recimo, opravdano.
Kupovali smo negdje iza Nove godine i naravno jedva našli svoj primjerak jerbo su, kako prodavač kaže (a ne laže), rasprodali sve zalihe pa su naručili nove pa su i to prodali. Ove praznike se izgleda prodalo više toga nego božićnih drvaca.
Silom prilika smo se sa tom velikom kutijom neko vrijeme vrtjeli po Relji i to baš u vrijeme kada su se djeca vraćala iz škole. Ne samo da su nas svi primijetili, već su se neki doslovno skamenili i otvorenih ustiju gledali u nas, a neki su nas slijedili par koraka tako da sam mislio da nas žele orobiti. Da smo na ramenima nosili živoga Luku Modrića ne vjerujem da bismo toliko na sebe skrenuli pažnju djece – ovisnika.
CRTANI FILMOVI PREDUGO TRAJU
Prava je rijetkost da je današnje dijete u stanju pogledati i petominutni crtani, a kamoli cijeli igrani film. Oni za to jednostavno nemaju ni vremena ni živaca. To traje predugo, a koliko bi se samo igrica moglo odigrati za to vrijeme. Ali, jutjuberi su i za to našli rješenja, rješenje koje me šokiralo do granice razbijanja ekrana.
Dakle… Oni nude desetominutne verzije filmova tako da daju samo isječke, a monotoni iritantni glas jednolično pripovijeda sadržaj. To me podsjetilo na one zafrkante koji su izdavali „džepne verzije klasičnih djela“. Npr. „Zločin i kazna“. Na maloj, maloj stranici piše doslovno ovako – „tu imamo jednog studenta Raskoljnikova koji je podstanar kod jedne zločeste babe koja ga tlači i on onda jednoga dana po3,14zdi pa je ubije i onda ga to progoni…“ Eto… kratko i jasno, samo što je to bila zafrkancija, a ovo je itekako ozbiljno.
Ta djeca nikada u životu nisu pročitala nijednu knjigu (ne vjerujem ni da su im i roditelji, doduše) izvan zadane lektire, a i to nađu skraćeno pa se nastavnice igraju detektiva tko je zbilja pročitao, a tko nije.
KADA NISU IGRICE TU SU JUTJUBERI
Kada im kažeš da je dosta mobitela onda oni gledaju jutjubere. To je hrpa čudnih tipova koji su valjda posebno nadareni i elokventni, a ponekad i duhoviti samo što ja od svega toga ne vidim ništa. Dobro, ja sam star i mrgodan, ali brate…
Tip deset minuta melje kako je bio na putu pa kako je išao tamo na picu i kako je pica bila zagorila. Ali, da tu bar ima trunka duhovitosti, iskričavosti, ili bilo kakvog šarma. Ništa. Opet onaj monotoni glas, a ovi ga slušaju kao Boga. Pa to i jesu njihovi bogovi.
Ima jedan posebno iritantan. Taj ih je zaludio do kraja. Samo urla – „drugari ovo, drugari ono“, a usput im prodaje i neke sokove koji se distribuiraju po cijelom Balkanu, a za koje je bolje ne znati kemijski sastav. To se prodaje po ogromnoj cijeni, a ta djeca bi pila da ne kažem što, samo da je njegovo ime na tome. Uostalom, svuda oko sebe možete vidjeti školske torbe, majice i trenerke s logom dotičnog. Razumio bi da je neki pjevač, glumac ili sportaš, ali… Što je on? Neki stariji brat?
Posebno su zanimljivi neki koji igraju igrice i to komentiraju, ovi naši očarano gledaju i slušaju, a ovaj se koristi svakojakim rječetinama, a svaka druga mu je „omajgad“, „to te ja pitam“ ili neka slična glupava konstrukcija. Iritantno do boli.
DIVAN RJEČNIK NAPALJENIH GEJMERA
Nekada bi se reklo „psuje kao kočijaš“. Danas se kaže „psuje kao dijete dok igra igrice.“ E da… Kada smo kod toga, ne mogu a da vam ne ispričam što smo doživjeli prije neki tjedan. Igrali su neku igricu njih 3-4 umreženi i došlo je do svađe pri čemu je jedan od 10-11 godina pobjesnio na moga kvaziunuka (8 god.) i poslao mu poruku koju ću ja sada malo zamagliti jer smo se mi odrasli crvenili od neugode dok smo to čitali. Pazite!!! Bijes je izazvan nesporazumom u mobitel-igrici!
Dakle… „ti si jedna jeb. pi… marš u 3 p.m. dabogda neko baci 3 atomske na tvoju glavu izgledaš kao da si pomiješan sa pljuvačkom i gov…. ti pi… debela koža ti je napravljena od mrtvih miševa i glista ti si ti smeće roditelji te ne vole a i nemaš ih koliko si ružan“ itd., itd… Napominjem da sam izbacio sve spominjanje majke, a on tu lijepu balkansku psovku koristi umjesto zareza i vi sada pretpostavite kakvi su roditelji koji su rodili i odgojili ovakvog monstruma i kako oni međusobno komuniciraju, a omiljen im je izraz „retardiran“.
A tko je u ovome svemu „retardiran“ bolje je ne analizirati, a zašto nam je omladina sve više bez empatije, bez kućnog odgoja, bolje da ja sada ne govorim jer imamo more stručnjaka koji će nam reći svašta pametno osim da sve više živimo u idiokraciji i da je sve već dugo na strmoj nizbrdici s koje nema povratka.
Na jednog normalnog dođu tri poremećena ovisnika koji će, kada malo podrastu, zadovoljstva tražiti na ulici i kockarnici u novim vrijednostima, a o tome je bolje i ne razmišljati. Stvar je otišla predaleko.
