Upravo je nevjerojatno kako svaki dan viđamo zombije po gradu. Oni su svuda oko nas, a pogotovo na velikim i malim odmorima i na povratcima iz škole. Kod polaska u školu toga nema jer većinom kasne pa nemaju vremena, ali inače, lako ih je prepoznati po mobitelu koji, kao da im je srastao za dlanove. Oni uz to voze bicikle i romobile, oni se sudaraju sa prolaznicima, oni prelaze preko ceste nesvjesni prometa oko sebe… Ukratko – vrlo je čudno da nema više žrtava.
Htjeli mi to priznati ili ne, stvara se nova generacija ovisnika o mobitelu i društvenim mrežama. Prije 15-ak godina objavio sam tekst o ovisnosti djece o video igricama na PC-u i počecima plejstejšena, te sam još dugo slušao komentare roditelja koji su mi govorili da je sam bio preblag i da je situacija i gora. Tada su barem bili vezani za utičnicu, a sada su bežični i doslovno su prešli u perverziju. Neki bi obični copipaste nounar prepisao egzaktne podatke, ali tako rade mladi i obični i nećemo trošiti prostor na ono što već znate, već ćemo se pozabaviti onim što i bez stručne analize vidimo na svakom koraku, a vidimo djecu koja još nisu ni prohodala kako čvrsto u rukama drže mobitele koje su im dali roditelji koji tako kupuju vlastiti mir. To su dakle ljudi smanjene inteligencije koji će biti indiferentni i kada im dijete uzme limenku pive i cigaretu samo da ne narušava njihov vlastiti komod.
Uistinu, koliko trebaš biti blesav i dozvoliti da ti dijete od 15 mjeseci sa 10 cm udaljenosti bulji u svjetlucavi ekran i sluša čudne zvukove (iz ovoga izostavljam situaciju kada je dijete bolesno, kada čeka na vađenje krvi i sl.). Isto toliko, koliko trebaš biti glup da stavljaš dijete u hodalicu, ali to je već druga priča koju tupim već 30 godina s malo rezultata, ali – njihova djeca, njihov problem. A veći je problem što i normalni ljudi imaju djecu i htjeli bi ih nekako držati pod kontrolom, a kada dijete koje nije upućeno u sve te perverzije dođe u društvo već ovisne djece, gledaju ga kao neki fenomen, kao dijete iz džungle.
Oni su dakle ovisnici, a ovisnik će prijeći sve barijere. U suprotnom postaju nervozni, ljuti, razdražljivi… Roditelji to naravno primjećuju, ali draži su im takvi navučeni, nego da moraju s njima pregovarati, razgovarati, natezati se… A počelo je s mobitelom u rukama bebe u kolicima.
DOČEPATI SE UREĐAJA PO SVAKU CIJENU
Postoje i oni koji su potomcima strogo ograničili pristup mobitelu. Njihova su djeca pak oni nesretnici koji ostaju pred školom još sat vremena s još par sebi sličnih bolesnika pa igraju. Onda krenu kući i igraju hodajući.
Dok sam imao djecu pravilo je bilo da se mobitel može koristiti samo u restoranu i kafiću (gdje djeci ionako nije mjesto) i to samo kratko nakon konzumacije. I što se događalo? Iza naše djece su se skupljala djeca drugih gostiju koji su bili dosljedniji od nas i virila im preko ramena pokušavajući uhvatiti bar koji kadar njihove igre kad već ne mogu igrati i sami. Doma naravno nisam dozvoljavao, pa smo se zabavljali (mi odrasli) slušajući glupe izgovore koje su smišljali da dobiju bar na sekundu spravu u ruke. Kao, trebaju nazvati prijatelja radi domaćeg rada, ili da se raspitaju jeli se škola u međuvremenu zapalila, a najbolje je kada dođe drugo dijete u kuću pa se odmah pali mobitel „da nešto važno pokaže Mati što on kao ne zna…“
Toliko su očajni u svojoj apstinencijskoj krizi da čak ponekad bude i sažaljenje. Nevjerojatan je taj izraz lica kada mu priopćiš da je za danas dosta. Manje bi bili očajni da im kažu da se roditelji rastavljaju, da je umrla baka ili da je cijela obitelj prodana u roblje. Mobitel je važniji od svega toga.
Osim toga što bulje u ekran mobitela sa desetak cm udaljenosti, tu je i ta sveprisutna tendencija ulaska u ekran. Danas svi imaju ogromne tv-ekrane, često i prevelike za sobe u kojima se nalaze. Ali, kako smo već zaključili, djeca nemaju mjeru i oni se toliko približavaju da stoje doslovno na pedalj, kao da žele ući unutra, a što se u dječjem mozgu odvija kada sa 10 cm udaljenosti želiš obuhvatiti dva kvadratna metra, bolje je i ne pokušavati shvatiti. Uostalom, zašto bi se roditelji nervirali. Djeca su mirna u drugoj sobi, ne moraju s njima razgovarati i odgovarati na njihova pitanja, a kako bi i mogli kada su očigledno glupi čim dopuštaju djeci da šefuju.
KAKO SE BORITI?
I što napraviti? Kako prevenirati? Jako teško. Kao što ne možete forsirati zdravu hranu kod svoga djeteta kada im u školi za marendu daju zadnje lisnato smeće, tako ne možete dijete izolirati ni od ove pošasti. Kako danas živjeti ako se ne znaš služiti bar osnovama tehnologije? Neki su se jednostavno predali. Dosadilo im je natezanje i nadmudrivanje pa možete vidjeti oca i majku kako idu po gradu, a za njima bauljaju dva klipana bulje u mobitel i zapinju za ljude. I sada ti nekako dokažeš djeci da ne mogu čim sjednete u kafić ili restoran dobiti mobitel, ali away, ali away, dođu vam prijatelji sa svojom djecom koja odmah izvuku sprave i onda te ovi tvoji gledaju mrka pogleda, jer kako ovi smiju, a ti svojima ne daš, njegovi roditelji su bolji, a ti si zločest i sl.
Pa onda nekako popustiš, ali prošloga ljeta mi je zbilja pukao film. Nekako se na jedvite jade izvučeš s pPoluotoka (otići je lako, ali vratiti se – to je nemoguća misija) da bi se djeca kupala na plaži i u jednom trenutku shvatiš da njih petero (na +40C) svaki ima svoj mobitel i da ih more uopće ne zanima. U takvim trenucima bih svih zajedno pobacao u more, s tim da bih mobitele za svaki slučaj prvo razbio, ali onda shvatim da me pregazilo vrijeme i da nemam više snage za borbu i da me baš briga za dioptriju koju nabijaju, za tikove, za raspršenu pažnju, za kifotično držanje, za možebitne fotoepileptične napadaje i da sada ne nabrajam što sve ne. Bitka je izgubljena, ali bar ne mogu reći da se nisam borio.
