Sedamdeset i trogodišnji Dušan Erkalović prstima spretno prelazi preko touchpada na laptopu ne skidajući pogled s monitora. Erkalović je rođeni Petrinjac, bio je zagrebački đak i student, potom inženjer strojarstva u konstrukcionom birou sisačke Željezare, djelatnik petrinjskog ureda za obranu i gradskog komunalnog odjela. Sada je umirovljenik i stanovnik otoka Vira u virskom naselju Biskupljača. Dok surfa u dnevnom boravku svog apartmana koji se ljeti iznajmljuje gostima, ne skriva djetinju zanesenost, početak je priče koju je objavio Virski list.
– Ovaj model autića VW Karmann Ghia Type 13 Cabriolet Sea Blue prava je rijetkost. Cijena mu je preko 400 dolara – kaže gospodin Dušan ponosno potvrđujući kako ima ne samo taj model autića, nego gotovo 5.200 komada različitih modela vrijednosti veće od 150.000 eura koje je prikupio posljednjih tridesetak godina. Erkalović je pasionirani kolekcionar autića s najvećom kolekcijom na otoku Viru i Zadarskoj županiji, a u cijeloj Hrvatskoj samo jedan Zagrepčanin posjeduje više modela autića. No i njega bi Erkalović kolekcionarski prešišao da je s početkom Domovinskog rata iz rodne Petrinje u Zagreb mogao prenijeti dotad prikupljenih 5.000 modela autića u svim mjerilima. Da se to dogodilo sada bi ih imao najmanje 10.000, a imao bi i željeznice, avione i piste za utrke autića.
– Sve sam to imao. Kada je počeo rat otišao sam kao izbjeglica u Zagreb, a kada sam se nakon rata vratio u Petrinju, u kući više nije bilo ničeg. Ostao je samo jedan mali kontejner od kamiončića u koji je moj sin stavio maramicu. Na podu sam našao pocijepanu moju inženjersku diplomu, dok mi je cijela kolekcija pokradena. U tom trenutku nisam mislio da ću ponovno početi skupljati autiće – prisjeća se Dušan dramatične epizode povratka u rodni kraj.
U obiteljskoj kući u Viru Dušan čuva svega nekoliko kolekcionarskih kutija sa stotinjak autića, dok se ostatak Erkalovićeve impozantne kolekcije nalazi u Petrinji. Ti su autići uredno posloženi na nizu polica ostakljenog i osvijetljenog regala koji zauzima cijeli zidni prostor u radnoj sobi, dok se na tavanu kuće nalazi najveći dio kolekcije. Svi su ti autići trenutno dostupni za razgledavanje u urednom i precizno posloženom online katalogu na adresi autici.binarni.net, a katalog je izradio Dušanov sin Aleksandar, programer iz Zagreba koji radi za inozemne tvrtke.
Strast prema autićima Dušan je otkrio kao zagrebački srednjoškolac. U dućanu Mehanotehnike iz Izole u Bogovićevoj u Zagrebu mladi Erkalović kupovao je autiće, ali i željeznice i kućice koje je tada jedna od najvećih tvornica igračaka na svijetu izrađivala po Walmartovoj licenci. Slovenska Mehanotehnika bila je tvornica dječjih snova, ali i tvornica igračaka za odrasle.
– Kupovao sam jedan ili dva autića mjesečno, jer tada nisu bili skupi. To su bili autići francuskog proizvođača Norev koji je izrađivao modele francuskih automobila, no ti autići i nisu bili detaljno napravljeni. Bili su poput igrački – govori virski kolekcionar.
Norev postoji i sada kao proizvođač autića, ali s puno kvalitetnije izrađenim modelima poput aktualnog hibrida Renault Espace koji se također nalazi u Erkalovićevoj kolekciji. Autiće Dušan nabavlja u Njemačkoj, Nizozemskoj i Belgiji u specijaliziranim trgovinama kolekcionarskih autića koje posjećuje njegov sin Aleksandar, potom na sajmovima automobila i online.
Postoji i veće društvo kolekcionara u Hrvatskoj, Dušan ih naziva kolegama, koji bez poštarine nabavljaju modele autića. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća izbor se svodio samo na trgovine Mehanotehnike, a kasnije i na putovanja u Italiju.
– Igračaka je u Hrvatskoj i Jugoslaviji bilo svugdje, ali kolekcionarskih autića samo u dućanima Mehanotehnike.
Ti su autići bili puno skuplji i kvalitetniji od igračaka automobila – dodaje virski umirovljenik i kolekcionar pokazujući na zapakirani zeleni Peugeot 404 u mjerilu 1:43 južnoafričkog proizvođača koji bez poštarine ima cijenu od 99 eura. Vrlo je detaljan i autentičan sa svim elementima klasičnog Peugeotovog modela, no Dušan tvrdi kako ima puno detaljnijih, kvalitetnijih i rjeđih autića kojima je cijena trostruko ili četverostruko veća. Naravno, sve ih posjeduje u svojoj kolekciji. Golema Dušanova kolekcija također uključuje deset željeznica te veći broj kućica koje kad se poslože i osvijetle, a ulica popuni autićima, izgledaju kao fantastično i bajkovito prizorište nekog animiranog filma.
U tom je teatru s autićima odrastao Dušanov sin Aleksandar, ali kad je odrastao i prerastao igre
s ocem, igre u kući Erkalovićevih nisu prestale niti se Dušan oprostio od kolekcionarstva. I kada je stanovao kod tete i tetka u Zagrebu koji su, kaže, bili imućni ljudi, i kada je kasnije kao mladić odlazio u Italiju, pa i sada u svom apartmanskom dnevnom boravku s laptopom, Dušan je i dalje strastveni kolekcionar.
Kada je 1970-ih počeo raditi u Željezari Sisak, Dušan je imao značajniju svota novca na raspolaganju za svoju kolekcionarsku strast, a u međuvremenu je počeo i voziti automobil.
Kao mladić je imao VW 1200, takozvanu Bubu. U kolekciji Dušanovih autića upravo je VW među najzastupljenijima, i to uz Mercedes, Opel, Ford i BMW. Prava gomila Buba nalazi se u Erkalovićevoj kolekciji, uključujući filmsku Herbie Bubu s crnim krovom i prepoznatljivim brojem 53 u krugu te plavo-bijelo milicijsku Bubu. Dušanova je bila klasična VW 1200 Buba.
– Auto mi je kupio rođak, a kako sam imao dobru plaću mogao sam si priuštiti odlazak u Italiju – prisjeća se Dušan kako je u Trst, za razliku od goleme većine sunarodnjaka, odlazio zbog autića, a ne šminkerskog tekstila ili neke druge luksuzne robe. Talijani su imali tvornice igračaka i autića Mercury, Polistil i Politoys, a sami modeli bili su čvršći i masivniji o sadašnjih. To znači kako se s njima moglo igrati.
– Uživao sam ih vidjeti. Tim talijanskim autićima otvarala su se sva vrata i hauba, pa svidio motor ili amortizeri na gumama. Bili su prekrasni – sa sjetom govori Dušan. Mnogih od tih tvornica igračaka i autića iz prošlog stoljeća više nema, jer se većina proizvodnje preselila u Kinu, pa su stari i odlično očuvani modeli autića zato dobili na cijeni.
Mogu se nabaviti za 100, 200 ili 300 eura, što uglavnom odgovara kvaliteti njihove izrade, kultnom statusu, rijetkosti ili naprosto brojnim ukrasnim detaljima koji su oduvijek fascinirali kolekcionare.
Mercuryjev Fiat 1300 u mjerilu 1:43 tako se može pronaći samo kod kolekcionara, a postoji i licencna Zastavina verzija autića, popularni Tristać, omiljeni auto nekadašnjih socijalističkih direktora, rukovodioca i funkcionera. Dušan ih ima sve.
Kolekcionarstvo se virskom umirovljeniku nenadano vratilo se u život. Nakon što je iz Petrinje izbjegao u Zagreb, Erkalović se vodio kao zaposlenik petrinjskog ureda za obranu, ali bez radnih obaveza. Slobodno vrijeme kratio je radeći za auto kuću u Osijeku koja se bavila prodajom Mercedesa i Suzukija, pa je po automobile išao u Belgiju, Italiju, Austriju i Njemačku.
– U tim salonima dobivao sam ili kupovao izložene modele autića. Prvi model autića koji sam nabavio poslije rata bio je Opel Calibra, a potom sam u Italiji prikupio još neke Opelov modele i tako sam ponovno počeo prikupljati kolekciju – govori Dušan. U umirovljeničkim danima koje provodi na otoku Viru Dušan uglavnom popunjava kolekciju novijim modelima autića, primjerice 50 eura vrijednim Seatima i Škodama češkog proizvođača Abrex, ali se tu i tamo „maši“ za nekim klasičnim autićem poput Noreovog Opela Mante ili Mercedesa 124.
Najvrjedniji primjerak autića u kolekciji, klasični Ferrari, Erkalović je prodao, ali mu je ostala cijela kolekcija Rolls-Royceva koji pojedinačno postižu cijenu od 300 britanskih funti.
Vrijedan je i VW Amarok 2 HTDI 4 koji bez poštarine košta impresivnih 367 američki dolara, kao i Pontiac Grand Prix od 270 dolara koji proizvodi tvrtka Neo. To su tržišne cijene koje s vremenom mogu samo rasti, pogotovo ako je riječ o modelima najekskluzivnijih i najkvalitetnijih proizvođača poput talijanske tvrtke BBR Models.
– Kolekciju nikad neću prodati, to je moj život. Ostavit ću sinu, a on će s njom napraviti što god želi – dodaje Dušan Erkalović.
