Nakon što smo se prošli tjedan pozabavili s tzv. uličnim sviračima, red je da se nešto kaže i o muzici koja nam se servira u organizaciji grada, u privatnim kafićima, ili kraće – o ljudima koji je netko platio fiksno.
Turistička zajednica, koliko sam ja razumio svako ljeto na trgu nešto organizira za turiste. Bude tu neizbježnih klapa, nekog folklora (to ljude na žalost najmanje zanima), ozbiljnog free jazza pa sve do formacija koje kao da su pobjegle sa trećerazrednog pira pa tako i zvuče. Ne bih htio biti zloban, ali meni se ne čini da se tu skupi nešto ljudi, ako ne računamo one koji bi ionako sjedili na onih par tisuća stolova koji nam krase našu Piazzu del signiori. Ustvari, ipak moramo pohvaliti nastojanja za dizanjem kulturnog nivoa, pogotovo ako se time ne pogoduje onima koji ionako ne bi nikoga zanimali sa svojim ordinarnim repertoarom koji više priliči nekoj terasi restorana, nego glavnom gradskom trgu.
Općenito, jako je pipkavo ispitivati tko, što i kako, a to i nije tema ove kolumne, već je tema buka i kakofonija zvukova koja je takva da se stječe dojam kako svatko tko stavi dva stola na ulicu ima pravo izbaciti zvučnike i „zabavljati“ stanovnike. Dobro, stanovnika skoro da više i nema, ali dok postoje oni će se buniti, jer ako nam gradska jezgra već smrdi na užeglo ulje, ne mora se baš dopustiti i zagađenje bukom koje je evidentno. A ako maknemo ulične svirače, antipatične fićfiriće koji šeću po gradu s nekakvim aparatima iz kojih trešti muzika, ako zanemarimo primitivce koji se unedogled voze oko Poluotoka sa spuštenim prozorima i odvrnutim zvučnicima, ostaju nam svirači koji zabavljaju goste ugostiteljskih objekata, a koji se kreću u širokom rasponu od majstora svog zanata pa sve do trećerazrednih na brzinu skrpanih klapica.
FEŠTE I FEŠTICE
Iz nekog razloga u gradu su petkom organizirane nekakve feštice. Ako je „večeras naša fešta“, onda ovo sigurno nije naša fešta. Fešta podrazumijeva pozornicu, eminentne izvođače, friganu ribu i da sada ne nabrajam što sve ne, a kod nas je fešta kada njih 3-4 u mornarskim majicama bauljaju od kafića do kafića i pjevaju praznim stolovima. Ja zbilja ne znam, ne bi htio griješiti dušu, ali u mome kvartu je tako i to se može vidjeti i na priloženoj fotografiji snimljenoj u 23h., a dozvoljeno je sve do 2 ujutro. Kome? Zašto? Ostat će vječna tajna.
I bilo bi dobro da oni to rade po starim navadama, da slažu glasove, šoto voće… Ali ne! Basistu o ramenu visi zvučnik, harmonika rasteže i rastura, a vrlo često u takvim klapama, koje u biti ipak pristojno zvuče, bude bar jedan član, najčešće tenor, koji misli da je bogomdan i da se treba što jače čuti, a to je, vjerujte, jedno vrlo mučno iskustvo. Ma dobro, neka bude feštica, neka oblače mornarske majice, ali zašto do dva sata ujutro? I kome? Onoj šačici pijane mularije koja ne zna što bi sa sobom?
A tko nam svira po ugostiteljskim objektima? Nije to loša selekcija, samo je važno imati osjećaj za mjeru. Uzmimo npr. moj kvart, a to je sam centar grada. Imam kafić doslovno ispod prozora, dobar sam s vlasnikom pa mu još nisam sjekirom razbio zvučnike, ali, moram priznati da isključi točno po zakonu, a ove godine je napravio i odličnu selekciju. Znam da će se naći netko i reći – „pa čekaj, nisi baš svih nabrojao“, ali ovo su oni koje sam primijetio. Možda ima i drugih dobrih izvođača ali čisto sumnjam.
DUO ILI TRIO KOJI IMA PJEVAČICU
Nema gore stvari od zabavnjačkog sastava koji ima pjevačicu. Zašto? Zato što se najčešće radi o curi koja zna pjevati, ali je njen osnovni problem što ne razumije da je ona tu da u pozadini zabavlja goste, a ne da drži solistički koncert i onda svjedočimo neprirodnom prenemaganju i masakriranju „ženskih evergrina“, a tu pod obavezno spadaju „Proud Mary“, „Without you“, „Jolie“, a vrhunac prenemaganja i silovanja ušiju nedužnih gostiju je neizbježni „Mercedes Benz“, kome nadobudna pjevačica pristupa kao da joj je cilj što više izmasakrirati engleski jezik i pjesmu kao takvu. „Ouuu lourd! Wountju baj mi…“ Strašno, vjerujte mi.
MARIN MODRIĆ – ČOVJEK KOJI IZGLEDA KAO DA JE DOŠAO SA WOODSTOCKA, ALI I ZVUČI VRHUNSKI
Kada sam prvi put vidio Marina mislio sam da je prebačen nekim vremeplovom sa kraja 60-ih, negdje sa Zapadne obale, ali kada sam ga čuo nije mi bilo mrsko. On je jednostavno odličan, skroman i simpatičan. Bez ikakvog kompleksa šara po repertoaru „Eaglesa“ ili „Allman Brothersa“,a kada sam ga čuo kako rastura „Ramblin Man“ mislio sam da se pokojni Dickey Betts ustao iz groba i svira mi pod oknom, a ni njegova verzija „Tequila Sunrise“ nije daleko od originala. Drugim riječima – Marine izvoli snimi malo vlastitog repertoara, jer ako bude bar upola na razini covera koje izvodiš svijetla budućnost ti se smiješi! Iiiii…. Malo tiše kad si pod mojim prozorom.
„BORGO GUITAR DUO“ – SPOJ TALENTA, ISKUSTVA I KUĆNOG ODGOJA
Što napraviti kada odlično pjevaš, još bolje sviraš, a to nitko ne zna, mada si prevalio više od pola životnog vijeka? Nađeš istog takvog i osnuješ duo. Željko Valčić (vjerojatno ga zovu „Vale“) i Davor Gulin zvan „Pablo“ spadaju u sam vrh reproduktivne glazbe našega grada a i šire.
Rekli bi sportski komentatori – „Spoj talenta i iskustva“. Ovi su se (bivši) momci udružili tamo neke davne 2006. godine i od frapantno preciznog sviranja ritma i bluza proširili svoj repertoar na svu moguću klasičnu rock muziku koju je moguće odsvirati samo uz dvije gitare i dva glasa, ali su u tome otišli toliko daleko da izvode i pjesme poput „Bohemian rhapsody“, što je, složit ćete se, ipak mali kuriozitet. U svakom slučaju, kada šećeš gradom i vidiš ovu dvojicu kako postavljaju instrumente, najbolje je odmah zauzeti stol i uživati u onome što slijedi, a što je u tom poslu važnije od toga.
A možda Žeki otpjeva „Pretty Woman“, a Dare „Crossroader“. Iiii… naravno. Kad su pod mojim prozorom ne treba preglasno.
FRANE BRAJKOVIĆ – NEZAKONITI SIN RAYA CHARLESA I JOEA COCKERA
Treći majstor reproduktivne glazbe kojega možemo čuti ovoga ljeta na ulicama našega lijepoga grada je naravno Frane Brajković. Frane savršeno vlada dvjema vještinama – sviranjem i pjevanjem, nije nametljiv (doduše – mogao bi se malo stišati kada je pod mojim prozorom), ne vodi besmislenu konverzaciju s publikom jer je svjestan da to nije njegov solistički koncert nego ljetna gaža i sve u svemu – on je primjer onoga kako bi trebao zvučati čovjek koji se bavi tim poslom. Doduše, ponekad toliko zvuči kao Ray Charles ili Joe Cocker da to izaziva jezu, ali to su već slatke brige.
ZAKLJUČAK
Nakon ova dva teksta kakav zaključak možemo izvući po pitanju sezonske glazbene ponude grada Zadra? Jednostavan. Postoje izvođači koje grad treba podržati, ali i oni koji i trebali proći nekakvu selekciju i biti pod kontrolom što se tiče i jačine i repertoara. Ulične svirače bi trebalo strogo kategorizirati s naglaskom na akustične instrumente, a pogotovo imati kontrolu nad putujućim artistima. Jer, ako su se naši Zadrani smrzavali preko zime da bi zaradili koji cent, onda su valjda zaslužili da nešto zarade i preko ljetne sezone.
Za kraj, evo i primjera što sve dozvoljavamo. Zove me tetka koja živi na „najlipšoj rivi na svitu“ i žali mi se kako nekoga muče pod njenim prozorom i da taj ispušta jezive zvuke. Dotrčao sam k’o bez duše i zatekao nekog putujućeg zabavljača koji je koristeći sopran saksofon ispuštao takve tonove da sam zbilja mislio kako nekoga muče na najbestijalniji način. Eto… To mi moramo trpjeti svakog ljeta.
