Dolaskom nove turističke sezone, vraćaju se polako i popratne aktivnosti kojima je cilj dobiti novca, a jedna od njih, nekako neslužbena, je i glazba koju po ulicama čujemo. Tu zabavu možemo podijeliti na onu relativno oficijelnu kada se radi o plaćenim muzičarima koji sviraju po lokalima, promocijama, trgovima u organizaciji Turističke zajednice ili koga već (obično na Narodnom trgu, gdje ih onda nitko ne sluša), a s druge strane imamo soliste koji sviraju po ulicama za prolazničke milodare pa ćemo se danas pozabaviti ovim drugima, dok ćemo o prvima sljedeći tjedan.
Jedno od temeljnih pitanja je ono – zašto bih ja uopće davao novac nekome tko u prolazu svira tuđe pjesme? Zato što me nekom lijepom pjesmom, stručno otpjevanom, dirnuo u napuklo srce, ili zadivio odličnom izvedbom pa posegnem u novčanik i darujem ga iz zahvalnosti. E pa to se baš ne događa često jer sam srca kamenoga, a osim toga, dio tih umjetnika mi ide na živce pa je najbolje da napravimo podjelu. Imamo one koji su zbilja kvalitetni i zanimljivi, one kojima dajemo iz sažaljenja i one koji misle da su zvijezde na pozornici pred deset tisuća obožavatelja, a nisu pa nam samo smetaju. Eh da… Imamo i nadarenu djecu koja su najgori dio ove družine, ali o njima poslije…
BUĆO – DOAJEN KOJEG VIŠE NEMA
Jedan od prvih koji je svirao za prolaznike je pred kraj svoje karijere bio i pokojni Duško Nonković Bućo, pionir i legenda zadarske glazbene scene kojeg ne možemo ne spomenuti u ovom tekstu. Čovjek koji je svirao rock u prvim sastavima, godinama se trošio po feštama i svadbama dok nije narušio zdravlje, da bi na kraju sa svojom biciklom i kolicima svirao po gradu, jednako kvalitetno kao i sve što je radio vezano uz glazbu. Skromno bi zauzeo svoje mjesto, najčešće ispred muzeja i tamo svirao svoj poznati repertoar, taman toliko glasno koliko treba da skrene pažnju na sebe, a da ne smeta. Šteta je što danas nema više glazbenika kao što je bio Bućo.
HARMONIKAŠI
Zadar ima dva harmonikaša, ustvari tri, ali ova dva računam kao jednog jer sviraju na istoj harmonici. Harmonika je bučan instrument, dosta nametljiv, idealan za potpirivanje vatre na seoskim pirevima, ali u centru grada baš i ne paše. Imamo dakle dva harmonikaša koji spadaju u stariju generaciju i koji zajedno imaju godina skoro koliko i ja sam (dakle oko 200). Jedan je „Barba Toni“, štićenik Doma za stare i nemoćne Sv. Frane, koji se povremeno pojavljuje ispred bivšeg „Bambija“ (što ću ja sada objašnjavati gdje je bio Bambi?) i tamo sa svojom malom, prastarom i adekvatno tome raštimanom harmonikom, svira. To što svira i kako svira pokazuje da je nekada u mladosti znao svirati i da mu je nešto od toga znanja i ostalo. On ne pjeva, ali je tih i diskretan, ne stvara buku i moram priznati da je on jedan od rijetkih uličnih svirača kojem ponekad nešto i dam. A znate li zašto? Znate li što on radi s tim sitnim parama koje dobije? Otiđe u dućan i tamo kupi pokoji sok i kekse kojima počasti svoju ekipu u Domu. Mislim da ne trebam dalje objašnjavati.
Drugi harmonikaš je jedan gospodin koji je uvjerljivo najviše na terenu. On ima veliku harmoniku kojoj bi trebala mala reparacija, ali nećemo sada u sitnice. Čovjek svira nešto i uz to potiho pjeva što se manje više ne čuje, ali problem nastaje kada se njegova muzika pomiješa s pjevanjem one raspjevane djevojke koja zagluši pola Foruma i muzikom iz kafića, koja je u posljednje vrijeme nešto glasnija nego što bi trebalo biti. Toliko o tome, jer njih su dvojica, a ja sam star i slab pa ne bih volio dobiti po sebi.
DJECA ULIČNI SVIRAČI
Na žalost, svako ljeto vidimo i djecu koja misle da su toliko zanimljivi i slatka da ćemo im mi puniti džepove zbog njihovog sviranja. Njih dijelimo na male klasičare i na male rokere. I jedni i drugi su prilično suvišni i od malih Roma iz beogradskih autobusa ih dijeli samo boja kože i to što ovi drugi malo bolje sviraju.
Mali klasičari su nemalo naporni. Oni ono što su naučili u glazbenoj školi prezentiraju na ulici, a tu se mahom radi o školskim vježbama i zbilja ne vidim razloga zašto bi ih za to trebalo novčano nagrađivati.
Mali rokeri su posebna priča. To su mahom desetogodišnji dječaci koji imaju malo pojačalo i električnu gitaru na kojoj znaju odsvirati par početničkih rifova koje ponavljaju unedogled misleći da će im prljava distorzija i crna kožna jakna (na ovu vrućinu!?) donijeti simpatije prolaznika. Da skratimo. Roditelji bi trebali malo pripaziti na svoju djecu.
DJEVOJKA KOJA NEMA MJERU ZA JAČINU
U ovoj je priči i jedna mlada dama. Ona se stacionira ili na mostu ili na Narodnom, ili na Zelenom trgu i tamo pjeva. Ona dobro pjeva, ima glasa i sluha, ali… Ali? Ona nema mjeru, a i dovodi u pitanje smislenost korištenja zvučnika s matricama. Ogromna je razlika između pjevanja uživo s pratnjom i korištenja gotovih matrica. Djevojka bi bila puno atraktivnija da nauči 5-6 osnovnih akorada i prati se na gitari, nego ovako gdje ispada da pjeva doma uz kućnu liniju koja svojom bukom odrađuje većinu posla.
Osim toga, mora shvatiti da ulica nije mjesto za njezin solistički nastup na koji su ljudi došli s kupljenim ulaznicama, kao i to da se ne može odviti toliko da ljudi se koji sjede u npr. Forumu moraju nadvikivati. Koliko god dobro pjevala, neka mjera mora postojati i to bi trebala uzeti u obzir.
GITARISTI KOJI NE PJEVAJU
Postoje muzičari koji ne pjevaju, ali su izvrsni na svome instrumentu, tj. na gitari. Bio je jedan kosati momak koji je imao poziciju na mostu i uvijek sam ga žalio kako mu vjetar može naškoditi zdravlju, ali mi je nekako utjecao na psihu tako da sam svaki put kada bi prelazio most, bio on tamo ili ne, čuo u glavi „Shine on…“ Pink Floyda, jer mi se činilo da on stalno svira jednu te istu pjesmu. Poslije je proširio repertoar i uopće nije bio loš, ali malo monoton. Imao je osjećaj za ton, ali kao i kod one djevojke, dolazimo do toga da ustvari više slušamo matricu nego umjetnika.
Drugi momak ima plavu gitaru i plavu kosu i nastupa na isti način samo što je puno brži. Jako je brz ovaj momak, a kako ne bi i bio kada je stalno u pokretu. Satima i satima svira solaže pa je i normalno da se uvježba do savršenstva. Ipak, tu imamo onu davnu poredbu Alvina Leeja i B. B. Kinga, gdje je rečeno da ovaj prvi ne može u tisuću tonova reći ono što ovaj drugi kaže u dva, ali tu govorimo o autorima, a ne o reproduktivcima, što ulični svirači u biti i jesu. Ja ne znam zašto dva ovako dobra gitarista ne sviraju u nekom bandu, ali vjerojatno imaju neku računicu, a možda i rade nešto svoje, a da ja to ne znam. Kreativnost je jako važna stvar.
DVOJICA ANDRIJA – DVOJICA MAJSTORA
Na ovome mjestu moramo spomenuti i dvojicu uličnih svirača koje na žalost, više ne vidim, a koji su bili uistinu izvrsni, a zajedničko im je to što su se ova zvali Andrija. Jedan je Perinović, a drugi mislim Grubić. Dobro su svirali i pjevali, nisu bili preglasni, pristojni, nenametljivi – jednom riječju – odlični. Prvi je Andrija imao nevjerojatan repertoar, ali me drugi naprosto fascinirao kada je na Forumu odsvirao „Dark Globe“ Syda Barretta. Mislio sam da bolje ne može, a on je, kao da me je pročitao, nakon par dana odsvirao „Picture book“ grupe Kinks i tako me oborio s nogu. Bilo kako bilo, obojica su bili odlični i šteta je što ih više ne vidimo s gitarom.
VRHUNSKI PROFESIONALCI
Na Narodnom trgu sviraju dva iskusna glazbenika koji se zovu Duo „Gitman“, a to su Riki Relja i Renato Perović. Radi se o vrhunskim profesionalcima koji sa dva instrumenta stvaraju kompletnu zvučnu sliku bez ikakvih sekvencera, matrica i sličnih tehničkih pomagala i kao takvi su vjerojatno i najbliži onome što bi trebali predstavljati ulični svirači. Bilo kako bilo, ja bih ovim ljudima dao radni staž i to beneficirani, jer nije lako u gradu gdje vladaju cajke svirati normalnu glazbu.
KOGA NISMO NAVELI?
Postoji još ljudi koji su zanimljivi, a koje nismo naveli. Npr. odlični Marin Modrić o kojem ćemo govoriti u drugom dijelu. Zamijetio sam i jednog momka koji se zove Ivan Vidović zvani „Eyevan“, ali… Ali, po svemu sudeći, na prvi pogled, radi se o pojavi za čiji rad je potreban delikatniji pristup, jer iako svira kao ulični svirač, tu bi se moglo raditi i o široj afirmaciji. Nadalje, ciklički se pojavljuju gitaristi koji se okruže sa stotinjak procesora i pedala i onda bismo mi kao trebali ostati fascinirani što sve oni mogu izvesti. Pa onda npr. onaj simpatični (mislim Australijanac) koji na Narodnom trgu izvodi „onemanband“, a koji je više zanimljiv zbog načina interpretacije nego zbog repertoara. Imamo i Štulićevog klona koji se ponekad pojavi s gitarom, ali njega osobno poznajem pa ne bi bilo u redu da sada pišem što mislim.
Ustvari, ja vjerojatno nisam svih ni vidio, ali ovo su oni koje najčešće srećem po ulicama pa neka se ne uvrijedi netko koga sam možda preskočio. A možda je i bolje da jesam.
