U Povljani na otoku Pagu održana je proslava 80-ta godišnjica generacije rođene 1944. godine na kojoj su bili prisutni: Mile Jurišić, Željko Rumora, Ante Škoda, Ive Škoda, Stojan Škoda, Dubravko Tičić i Ante Tičić.
Na tom plemenitom i hvalevrijednom jubileju minutom šutnje odali su počast svojim preminulim vršnjacima, a književnik Ante Tičić održao je prigodnu zdravicu:
Dragi vršnjaci, svi smo mi poput kamenčića koje je more izbacilo na plažu. Kada tek isplivamo, oštri smo i hrapavi. Tada nastupe valovi života. Ako u sebi smognemo snage da ostanemo ondje i dopustimo drugim kamenčićima da nas guraju, trljaju se o nas i habaju nas, naši će oštri rubovi polako ali sigurno nestati. Postat ćemo zaobljeni i glatki, odražavati svjetlo te i sami početi svjetlucati.” (nepoznati autor). U svjetlu našeg mladenačkog zajedničkog druženja i proživljenog života koji nas je brusio, bez čega ne bi bili sve ovo što danas zapravo jesmo, kao čestiti i moralni ljudi sa svojim obiteljima, sve vas toplo pozdravljam i dobro došli.
Dragi vršnjaci, mi danas slavimo svoj zaslužni i ponosni starosni 80-godišnji jubilej, jer mladost je dar prirode, a starost je umjetničko djelo. I kao da nas je sam Bog predodredio da baš ova naša gladna ratna generacija rođena 1944. godine po svemu jedinstvena i nekako posebna od ostalih, prva u povijesti Povljane proslavi svoju godišnjicu, u ovom slučaju 80-tu što je duboka starost, koju smo hvala Bogu pri čistoj svijesti i donekle još zdravi doživjeli. “Nitko od nas nije otok sam za sebe i nismo usamljeni. Oblikuju nas djetinjstvo, iskustva, nasljeđe, kultura, životna situacija, pouke i poruke koje putem pronalazimo.” (Lindeblad), jer “pojedinačno smo kap. Zajedno smo ocean”(Satoro) i “budimo zahvalni na onima koji nas usrećuju; to su šarmantni vrtlari zbog kojih nam duše cvjetaju” (Marcel Proust). U tom kontekstu osjećam potrebu pročitati vam veoma poučnu “Pjesmu o sreći” od Shao Yunga: “Ime učitelja sreće nije poznato. Trideset godina živio je na obali rijeke Lo. Njegovi osjećaji su osjećaji vjetra i mjeseca. Njegov duh boravi na rijeci i jezeru. Između niskog i visokog, između obilja i siromaštva, za njega nema razlike. Ne zaostaje za stvarima, niti im prednjači. Ne zna za spone i zabrane. Siromašan je, ali ne i tužan. Pije život, ali ne do pijanstva. U njemu je sva radost svijeta. Kod malog ribnjaka čita pjesme. U kućici spava. U kolicima se vozi. I bez riječi – o radosti govori. Ponekad nosi stari šešir za sunce, ponekad nosi skromnu košulju. Ponekad šeta u šumi, a ponekad riječnom obalom. Raduje se dobrom. Raduje se dobrim. Ne laska učiteljima meditacije, ne laska učiteljima skrivenog. Ne napušta svoj dom, pa ipak je jedno s Nebom i Zemljom. Ne može ga svladati nikakva moć. Ne može ga privući nikakvo bogatstvo. Na taj je način dugo bio sretan čovjek”.
Radi naše sreće radujmo se i mi dobru i svemu onome što smo dobro postigli u životu i ostanimo vjerni svome rodnom paško-povljanskom kamenu, toj svetinji iz koje smo ponikli u svojoj jedinoj lijepoj Domovini koju smo krvlju izvojevali. Stoga, dižem ovu čašu za zdravlje, čast i uspjeh svih nas i da ako Bog da ovako u istom sastavu proslavimo i našu 90-u godinu života.
Živili!
