Eto smo prebrodili ove praznike koji su ove godine baš zgodno pali – sve u radne dane. Povezivalo se i spajalo (tko je mogao), radilo se skraćeno u nekim školama, toliko da se moglo slobodno postaviti pitanje kakvog ima smisla dovlačenje učenika na nastavu gdje sat traje 15 minuta i gdje bi bilo bolje da nastave uopće nije ni bilo, ali to sada nije važno.
Važne su dvije stvari. Prva da su neki Zadrani konačno shvatili kako se domoljublje i nacionalna pripadnost ne pokazuje paradiranjem raskićenim božićnim drvom za Tri kralja, jer Zadrani to rade za sv. Anastaziju. A dobro je napisao jedan komentator na ovom portalu – „što ćeš o tome govoriti sa ‘Zadranima’ koji ni ne znaju da naš grad ima istoimenu crkvu“, kao i to da je ta crkva najveća katedrala s ove strane Jadranskog mora. Pisao sam ja o tome davno i u svojoj knjizi kako za Cvjetnicu neki nose toliko velike palmine ili maslinove grane da se logično zaključuje kako je duljina istih proporcionalna stažu koji su dotični drugovi imali u SKJ i SSOH.
Radost mi je pomutio jedan čitatelj koji mi je rekao da sam potpuno u krivu i da mi je moj pustinjački život u zabačenom dijelu grada stvorio krivu sliku, jer sam sasvim zaboravio da nas stotinjak koji smo ostali živjeti na Poluotoku sve i da hoćemo ne možemo napraviti otpada koliko dnevno može jedan restoran u sezoni, uključujući i božićne urese.
Za vrijeme blagdana na Poluotok se, srećom samo privremeno, vratio i ozloglašeni „vlakić“ koji je godinama terorizirao prometne sudionike dok ga grad na inicijativu „Inicijative za Poluotok“ prije par godina nije ukinuo. Ovaj „blagdanski“ vlakić je potpuno benigan i ne predstavlja nikakvu opasnost, jer sve i da hoće nekoga zgaziti, nema koga osim rijetkih kosookih turista.
PRIGODNO UREĐENJE ZA STANOVNIKE BLOKA DUHOVA
Ali, ajmo mi na ovo drugo, a to je nevjerojatna briga grada Zadra za nas koji živimo na krajnjem dijelu Poluotoka i koja me je potpuno i temeljito potresla. Naime, ove su godine prvi put od 1969. godine kada je sagrađen blok „Arsenal“ okitili prigodnim ukrasima nekadašnju Ulicu Natka Nodila, koja je sada smiješno i nelogično podijeljena na tri ulice. Ni najstariji stanari se ne sjećaju da je naša najveća ulica ikada bila okićena, a netko se ipak sjetio to napraviti i to baš sada kada naš stambeni blok doživljava najveću depopulaciju u svojoj povijesti, veću i od one nakon II svj. rata.
Godinama se okiti i ulica J. Biankinija, opet ni za koga, jer i tu ima malo živih, ali, dobro, ona je dio glavnog decumanusa pa da bar oni rijetki koji se dođu prošetati subotom steknu nekakav privid da tu još ima nekoga koji govori hrvatskim jezikom. Ove su godine objesili neke velike štapove, lule ili kako se to već zove, a ja mislim da naši istočni susjedi zovu „šećerleme“, što me opet ugodno posjeti da prije neki dan na Poluotoku nisam mogao kupiti kacavidu i pinel, ali da zato imam mogućnost kupovati u čak tri dućana sa slatkišima, neophodno potrebna lokalnom življu.
ZABAVA ZA GLAZBENE SLADOKUSCE
Da bi stvar bila još nevjerojatnija, jedne večeri sam čuo i živu glazbu i to ispod moga prozora. U nevjerici sam se nagnuo i vidio nesretnika koji je na +5°C svirao samome sebi i prozorima praznih apartmana. U pola sata tu nije prošlo nijedno toplokrvno stvorenje, osim jedne lokalne mačke olučarke koja je ubrzala hod uplašena tom sablasnom slikom.
Nemam baš neke simpatije za ulične svirače (osim za Andriju, Marina i sada već pokojnog Tonija), ali mi je zbilja bilo žao tih ljudi. Ustvari, ovako se samo remeti zimski mir rezigniranih preostalih stanara. Možda je taj momak nešto gadno zgriješio pa ga sada na ovaj način kažnjavaju, a možda je i plaćen, ali se onda postavlja pitanje za što. Eto, ja znam odsvirati i odrev…, pardon, otpjevati par pjesama pa se nudim da i ja sviram praznim pločnicima za adekvatnu svotu. Ionako me nitko ne bi čuo, kao ni ove uostalom.
Čuo sam da je bilo zabavno na Adventu i na Tržnici, ali zaista ne bih htio da mi djeca gledaju svatovske zabavljače, već kvalitetne autorske bendove, a u takve svakako spada i odlična dubrovačka grupa „Silente“ koju slušaju i moja djeca pa sam ih stoga i odveo na Advent. Ali away, ali away! Ništa mi vidjeli nismo. Gužva je bila velika, a cijeli je taj uski prostor očigledno namijenjen iću i piću tako da smo se okrenuli i otišli kući svojoj.
JOŠ IMA PRAVIH LJUDI U ZADRU
I za kraj, ne mogu da se ne osvrnem na jedan tužni događaj. U ove blagdanske dane umro nam je već spomenuti barba Toni, štićenik doma sv. Frane koji je zadnjih godina svirao harmoniku i sa zarađenim novcima kupovao sokove i kekse za svoje sustanare.
Mjesto na kojem je nastupao danima je bilo označeno prigodnim tekstom i posmrtnim lampionima i taj čin nam daje do znanja da nije sve otišlo kvragu, da još ima dobrih ljudi i kršćana u ovom dekadentnom materijalističkom i hipokritskom svijetu.
