– Nismo znali za njega, i mi smo u šoku, moramo nešto učiniti, nitko u Hrvatskoj ne može tako živjeti, to se ne smije dozvoliti – tim riječima nas je Benkovčanin Mile Marić u ponedjeljak odveo u mjesto Islam Grčki.
Usred sela, u kojem žive samo Srbi povratnici, nalazi se potleušica u kojoj na zemljanom podu živi Tomislav Šantić, hrvatski ratni vojni invalid. Šantić u kućerku bez krova živi od 1993. godine, kada ju je dobio na korištenje, i kada u njoj nije bilo ni struje ni vode, ni krova, ni namještaja. Kako je u kući bilo ‘93., tako je i danas.
Punih 19 godina 44-godišnji Tomislav Šantić nema ni struju ni vodu, živi sam, a unutrašnjost kućerka je nezamisliva za normalan ljudski život. Sve je mokro, vlaga probija odasvud, nema stola ni stolice, samo je u jednom prostoru madrac na kojem Šantić spava.
Ostali dio popunjavaju plastične boce čijim prikupljanjem Šantić, nekadašnji pripadnik 105. bjelovarske brigade, ponešto zaradi. Na podu je blato, jer je oko kuće sama zemlja, a kuća je puna vlage. Nema štednjaka, nema slavine. Riječju, osim madraca, u kući nema – ničega.
– Jelo spremim ovdje ispred kuće, naložim vatru, pa na nju stavim metalnu ploču, ovako, sa nogicama, onda može i zdjelica gore, pa se skuha – mirno objašnjava Tomislav Šantić, koji je nakon teškog ranjavanja u Domovinskom ratu ostao 30-postotni vojni invalid.
No umjesto mirovine, Šantić ima točno 150 kuna invalidnine. I to su sva njegova mjesečna primanja, pokazuje nam knjižicu od banke, odakle svakoga mjeseca podigne svoju invalidninu od 150 kuna i 70 lipa.
– Meni je jasno da imam pravo na nekakvu mirovinu s obzirom na moj ratni put, ali ja sam tek ove godine dobio osobnu iskaznicu. Nisam je mogao napraviti, objasnili su mi da je ne mogu dobiti jer kuća u kojoj živim nije imala kućni broj. Evo, od ove godine ima. Kuću mi je na korištenje dala Općina Smilčić, a sada Islam Grčki spada pod Grad Benkovac. Znate, tada je nas 18 obitelji i pojedinaca iz Podravine dobilo kuće na korištenje u Islamu Grčkom, no svi su se vremenom vratili u Podravinu kad su vidjeli da ovdje nema ni najosnovnije infrastrukture. Ali ja se nemam gdje vratiti – kazao nam je Šantić.
Mile Marić, tajnik benkovačke Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koji je s nekoliko članova Udruge u ponedjeljak posjetio Šantića, kaže nam da Tomislav Šantić ne može riješiti minimalnu mirovinu koja mu zakonski pripada, jer nema novca za autobus do Zadra. Njegov je intelekt očuvan, kaže Marić, ali se kao krtica zavukao u svoju rupu iako mu se rane od snajperskih metaka na nogama posljednjih mjeseci počinju otvarati.
– Moramo mu pomoći, za njegov smo slučaj doznali nedavno i UHDDR poziva sve ljude dobre volje da se prikupe barem osnovna sredstva – kaže Marić.
Đakić me izvlačio iz rova, a sad me više ne poznaje
Tomislavu Šantiću, rođenom u Pitomači 1968. godine, zapovjednik u 3. satniji 105. bjelovarske brigade bio je Josip Đakić, aktualni predsjednik HVIDRE RH i saborski zastupnik HDZ-a.
– Kad sam bio ranjen, Đakić me izvlačio, nosio me s prve linije. Nakon oporavka dobio sam invalidnost, 30 posto, i mogao sam raditi, pa sam sudjelovao u obnovi kuća u Škabrnji. Tako sam došao na ovo područje i tako sam dobio ovu kućicu na korištenje. Da bih ostvario mirovinu, moj zapovjednik Đakić mi je trebao potpisati ratni put, pa sam mu se obratio kada je prije 12-ak godina došao u Zadar. Đakić mi je tada rekao da me ne pozna. To mi je bio veći šok od bilo čega u ratu. Pa i drugi suborci su bili oko nas kada me ranjenog izvlačio. Pokušao sam s njim nastaviti razgovor, to je bio neki skup u nekom zadarskom hotelu, ali on je ponavljao da me ne pozna. I nekako sam od tada izgubio volju. Nisam očekivao da ću ovako živjeti, skoro dva desetljeća. Imam 150 kuna svaki mjesec. Nekad me ljudi zovu da im cijepam drva ili da im pomognem kopati. Tako zaradim koju kunu – ispričao nam je Tomislav Šantić.
Žiro-račun za pomoć
UHDDR Benkovac pokreće akciju za pomoć Tomislavu Šantiću, a prilozi se mogu uplatiti na račun Zagrebačke banke 2360000-1400155844 – UHDDR Benkovac, s naznakom za Tomislava Šantića.
