Dobitnica državne nagrada za znanost, izv. prof. dr. sc. Arta Dodaj sa zadarskog sveučilišta u razgovoru za Radio 057 govorila je o fenomenu sekstinga, istraživanju za koje dobila financijsku potporu Hrvatske zaklade za znanost?
I što se pokazalo u rezultatima istraživanja i u odnosu na međunarodni kontekst?
Bosna i Hercegovina i Hrvatska čak su dosta blizu svjetskim nalazima istraživanja. Nažalost.
Nije da imamo velike razlike u odnosu na svjetska međunarodna istraživanja u kontekstu Republike Hrvatske.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, nastojali smo geografski obuhvatiti različita područja. Bosna i Hercegovina je troslojna, imate tri etničke skupine i nastojali smo uključiti sve kako bismo dobili širu perspektivu tih kulturoloških vrijednosti.
Svakako, neke vrijednosti vezane uz tradicionalizam i možda konzervativnije stavove o seksualnosti pokazale su se izraženijima među mladima u Bosni i Hercegovini i bile su povezane s nešto nižom stopom učestalosti sekstinga, ali statistički gledano to nije toliko značajno.
To znači i da sudjeluju, samo možda iz različitih motiva. Primjerice, na uzorku srednjoškolaca iz Bosne i Hercegovine bilo je dosta motiva koji se vežu uz nanošenje štete drugoj osobi i uz nekakve oblike nasilja.
Ali ono na što moramo uvijek biti pažljivi prilikom interpretacije tih rezultata jest činjenica da uzorak može biti selekcioniran pa onda dobijete i selekcionirane odgovore. Drugo, puno se koristila mjera samoprocjene, a ona nekada ne daje odgovore koji su potpuno valjani. Zato smo u nekim drugim fazama odlučili koristiti i druge mjere koje nisu samo vezane uz ankete i upitnike.
Znači, anketom je bilo obuhvaćeno 8200 sudionika, čini mi se. To su uglavnom
srednjoškolci. Koje ste još metode koristili?
Ono što smo koristili jest da smo ih prije svega pratili dugovremenski.
Koristili smo različite metode koje nazivamo metodama trenutne procjene, tako da su više puta odgovarali i iznosili neka svoja iskustva. Koristili smo metode dnevnika, neuropsihologijske testove jer nas je zanimalo kako je to povezano s izvršnim funkcioniranjem, u smislu kako donose neke odluke.
Koristili smo čak i hormone, odnosno mjerenje hormona testosterona iz sline, kako bismo došli do nekih zaključaka o tome kako biološka interakcija i psihološka dimenzija oblikuju sudjelovanje u različitim oblicima sekstinga.
I kakvi su rezultati tog mjerenja, tog testiranja?
Najveći broj sudjeluje u primanju, najmanji broj u nekakvom prosljeđivanju, a slanje je nešto manje zastupljeno u odnosu na primanje. Ali uvijek moramo biti pažljivi jer može biti riječ i o socijalno poželjnom odgovaranju.
Motivi su bili dosta varijabilni. Netko sudjeluje zato što mu je zabavno ili jednostavno zbog šale, pa nije ni svjestan da može drugima nanijeti negativne posljedice. Dosta je bilo motiva u smislu flerta, površnog zavođenja ili čak ostvarivanja nekakve bliske intimne veze.
Nekada su govorili da jednostavno žele jačati sliku koju imaju o sebi, poboljšati vlastitu sliku o tijelu i tjelesnoj percepciji pa onda odluče sudjelovati u sekstingu.
Ima li poveznice? Zapravo, ono što želim pitati jest je li taj seksting jedan oblik virtualnog seksa koji zapravo mijenja stvarni, fizički?
Ne, može se dogoditi da su, primjerice, motivi sekstinga takvi da ja sudjelujem zato što želim produbiti neki svoj intimni odnos pa započinjem otvoreniju seksualnu komunikaciju i tako stvaram neku bliskost. Ono što se pokazalo kod mladih odraslih jest da vrlo često sudjeluju baš iz motiva da ostvare tu bliskost i privrženost. Često su naglašavali da je to bilo u situacijama kada možda nisu mogli biti u fizičkom kontaktu jer su to kompenzirali i živjeli u udaljenim mjestima.
Kod adolescenata je to, ako trebam laički reći, više nekakvo socijalno vođeno eksperimentiranje u fazi istraživanja seksualnosti. Želite eksperimentirati i onda koristite alate koji su vam dostupni, a ako grupa to podržava, onda u tome i sudjelujete.
Ispada da je seksting nevjerojatno izražena pojava o kojoj se malo zna i govori u javnosti, je li tako?
Malo se u javnosti govori, zato što se može dogoditi da imamo i tu kulturu rizika. Može biti čak i neugodno razgovarati o određenim temama, ali ako mi ne razgovaramo, onda će djeca tražiti neke druge alate.
Iz svih tih podataka koje ste dobili i analiza koje ste prikupili, kada i zašto kod vaših ispitanika, ili općenito prema istraživanjima provedenima vani, dolazi do prestanka. Prestaje li se u nekom trenutku sa sekstingom ili postoji nešto ključno zbog čega se prestaje?
Svakako može doći do dosade i zasićenosti. Ono što sam ranije rekla, baš ta dinamika sextinga, koja dosta ovisi o kontekstu, diktira kada će doći do određenog prestanka. Može se dogoditi da osoba i krene dobrovoljno sudjelovati u sextingu, ali možda na kraju neće osjetiti da su joj zadovoljene određene potrebe ili će imati negativna iskustva. Često upravo ta negativna iskustva mogu doprinijeti tome da više ne želi doživjeti slične situacije i ne želi sudjelovati u sekstingu.
Nama je ključno da prestaje u onom trenutku kada postaje oblik online seksualnog nasilja ili nasilja putem interneta jer onda to ima negativne posljedice i za osobu koja je možda poslala sadržaj i za osobu koja takav sadržaj prosljeđuje.
Do čega mogu dovesti te posljedice?
Ono što se jako često pokaže, a to smo vidjeli i na našem uzorku, jest da doživljaj slike o sebi bude ozbiljno narušen. Osjećate se teško, depresivno, anksiozno, sramite se u nekom trenutku. Onda budete izloženi socijalnoj stigmatizaciji pa vas grupa na neki način odbacuje, ismijava i kritizira jer to djeluje na samoreputaciju i status.
U nekom trenutku može se dogoditi i pokušaj samoubojstva.
Prvi slučaj koji je bio u SAD-u upravo je slučaj koji je rezultirao samoubojstvom djevojke koja je poslala sadržaj dečku u povjerenju i uz pristanak. Onda je on to proširio dalje, a ona je potom javno na YouTubeu prikazala svoje iskustvo koje je bilo jako teško, negativno i neugodno. Na kraju je počinila samoubojstvo jer nije znala kako podnijeti to iskustvo u kojem je društvo izolira i isključuje zbog situacije koja se dogodila u smislu izražavanja seksualnosti u digitalnom okruženju.
Čini mi se da ste se baš specijalizirali za te nove fenomene koji se događaju kod mladih ljudi?
I nije vam baš lako područje.
Krenuli smo s nasiljem i zlostavljanjem među djecom i mladima, nasiljem u intimnim vezama, cyberbullyingom i vršnjačkim nasiljem, pa se sexting prirodno povezao kao dio tog nasilja.
Ja inače vjerujem, i to je u skladu s mojim interesima, da je jako bitno razumjeti kako mladi žive u tom digitalnom okruženju. Kada ih pokušamo razumjeti na određeni način, onda možemo i djelovati. Iz tog razloga idu i sami ti interesi prema online rizičnim ponašanjima, prvenstveno kako bismo djelovali na dobrobit mladih.
Danas imamo veliku mladu populaciju i to je za mene ulaganje u budućnost, zaključila je prof. Dodaj čemu bi dodali i korisnost znanosti.
