Prostire se na 47 tisuća četvornih metara. Stajao je 2,3 milijuna eura, objavljeno je u prilogu Nove TVo otvaranju Skloništa za napuštene životinje. Projektom novog skloništa nije predviđena ni trunka zelenila, o čemu piše naša suradnica, vjerna posjetiteljica azila o kojem su brinuli iz udruge Zadarska šapice, a upoznala je i novo Sklonište pod okriljem Županije.
“Zadar je napokon dobio ono što je godinama nedostajalo; novo, uređeno i funkcionalno sklonište za napuštene i izgubljene životinje. Prostor je velik, moderan i na prvi pogled djeluje kao iskorak kakav grad i zaslužuje. Sve je čisto, pregledno i organizirano. No iza te prve slike krije se jedan ozbiljan nedostatak koji će se tek s dolaskom ljeta pokazati u punoj snazi, a to je nedostatak hlada.
Na cijelom prostoru azila gotovo da nema stabala. Nekoliko mladih sadnica posađeno je u dijelu predviđenom za socijalizaciju pasa, ali to su tek početci koji godinama neće moći pružiti ono što je najpotrebnije, zaštitu od sunca. U međuvremenu, prostor ostaje izložen direktnoj žezi.
Beton i sunce u kombinaciji stvaraju uvjete koji su teški ne samo za životinje nego i za ljude. Psi borave u ograđenim prostorima bez prirodnog zaklona, a zaposlenici svakodnevno obavljaju fizički zahtjevne poslove čišćenja, hranjenja, održavanja i to bez ikakve zaštite od sunca. To nije samo pitanje komfora, nego i zdravlja.
Uređenost prostora time gubi dio svoje vrijednosti. Jer azil nije samo građevina, to je živi sustav koji mora funkcionirati u svim godišnjim uvjetima.
Pozitivno je što azil uključuje i prostor za mačke, zamišljen kao privremeni smještaj tijekom oporavka. Nakon toga, mačke se vraćaju u svoje prirodno stanište, što je model koji prati suvremene pristupe skrbi za slobodnoživuće mačke. Taj segment pokazuje da se razmišljalo dugoročno i u skladu sa strukom.
No upravo zato čudi što ista razina promišljanja nije primijenjena na osnovnu stvar, mikroklimu prostora.
Sadnja stabala nije estetski dodatak, nego nužnost, a hlad nije luksuz, nego osnovni uvjet za humane uvjete boravka. Rješenje postoji i nije komplicirano: sustavna sadnja drveća, postavljanje dodatnih sjenila, pa i privremena rješenja dok priroda ne odradi svoje. Grad već sadi, tisuće stabala posađene su diljem Zadra, pa je razumno očekivati da će se i ovaj prostor vrlo brzo zazeleniti.
Jer ovaj azil ima potencijal biti primjer kako se to radi kako treba.
Samo mu treba hlad.
Ali upravo u trenutku kad bi trebao pokazati svoju najbolju stranu, događa se zaokret koji s prostorom nema veze, a s njegovom budućnošću itekako ima. Na čelo dolaze politička imenovanja: već je postavljen voditelj iz HSP-a, a očekuje se i ravnatelj po istom obrascu.
Do sada je ovaj azil, uza sve nedostatke, nosila prije svega upornost i ljubav ljudi koji su godinama brinuli o napuštenim životinjama. Sada postoji stvarna opasnost da tu ulogu preuzme politika.
Azilu, jednako kao i hladu, treba nešto drugo: kontinuitet, struka i ljudi koji znaju zašto su tamo. Jer bez toga, ni najljepši prostor neće biti dovoljan.
