Povodom otvaranja županijskog skloništa za napuštene životinje, Dvadeset godina između pasa i politike, naziv je priča o zadarskim volonterkama koje nisu mogle uspavati pse, kako je to napisala naša vanjska suradnica.
Dok je sustav tražio rješenja na papiru, one su svakoga dana čistile boksove, liječile ranjene pse i hranile stotine napuštenih životinja.
Priča o zadarskom azilu zapravo je priča o ljudima koji su godinama radili ono što bi trebao raditi sustav. Početkom dvijetisućitih Zadar nije imao službeni azil za pse. Psi lutalice završavali su po ulicama, uz kontejnere ili na smetlištima. Bili su nečiji problem, ali ničija odgovornost.
U toj praznini pojavila se skupina volonterki koje su počele skupljati napuštene pse i smještati ih na području Žmirića. Nije to bio projekt grada niti države, nego improvizirano sklonište nastalo iz potrebe i suosjećanja.
Hrana se nabavljala iz donacija, veterinarske usluge često su plaćale same, a cijeli je sustav funkcionirao zahvaljujući ljudima koji jednostavno nisu mogli okrenuti glavu od napuštenih životinja.
To nije bila romantična priča o ljubavi prema psima. Bila je to svakodnevica puna blata, bolesti, brige i stalne neizvjesnosti. Dok su drugi spavali, netko je morao doći nahraniti pse. Dok su drugi išli na posao, netko je morao čistiti boksove i voditi životinje veterinaru. Bilo je dana kada je trebalo birati između vlastitog novca i hrane za pse. I gotovo uvijek je pobjeđivalo isto; pseće oči koje su gledale s povjerenjem.
Kako su godine prolazile, broj pasa je rastao. Azil je imao desetke, a zatim i više od stotinu pasa. Ipak, formalno taj azil nije postojao. Nije bio registrirano sklonište, nije imao službenu dozvolu i radio je u pravnoj sivoj zoni. Grad je znao da postoji, građani su znali da postoji, ali službeno nije postojao. Volonterke su tako godinama radile posao koji bi trebao biti dio komunalnog sustava, samo što komunalnog sustava zapravo nije bilo.
Veliki politički sukob sa Gradom izbio je oko 2013. i 2014. godine. Grad je tada pokušavao riješiti problem napuštenih pasa ugovorom s tvrtkom koja bi ih zbrinjavala. U javnost je procurio nacrt ugovora koji je predviđao plaćanje po svakom zbrinutom psu, ali i mogućnost da se nakon određenog vremena psi uspavaju ako se ne udome.
Prema tom modelu trebalo je biti uspavano više desetaka pasa. Za mnoge Zadrane to je zvučalo kao povratak starom sustavu šinteraja.
Za volonterke je ta ideja bila nezamisliva. Te pse su pronašle uz ceste, na parkiralištima i u šikarama. Liječile su ih kad su bili bolesni i hranile kad nisu imali ništa. Svaki je pas imao ime i svoju priču.
Reakcija javnosti bila je snažna. Pokrenute su peticije, organizirane kampanje i cijela je priča dospjela u medije. Istodobno je veterinarska inspekcija upozorila da azil na Žmirićima radi ilegalno i da mora biti
zatvoren ili registriran.
Volonterke su tada upozoravale na apsurd situacije. Grad želi zatvoriti azil, govorile su, ali nema drugo mjesto gdje bi psi otišli. U tom trenutku u azilu je bilo više od stotinu pasa koji su tamo završili upravo zato što ih je netko izbacio na ulicu.
Situacija je postala toliko paradoksalna da je Grad u jednom trenutku poručio kako je spreman platiti kaznu zbog rada “ilegalnog azila” samo da psi ne završe ponovno na ulici dok se ne pronađe rješenje. Taj trenutak možda najbolje opisuje stanje sustava. Zakon je zahtijevao registrirano sklonište, grad ga nije imao, a volonterke su ga improvizirale.
Godine su prolazile, a problem se nije rješavao brzo. Azil je nastavio raditi zahvaljujući donacijama i radu ljudi koji su svakodnevno dolazili hraniti, čistiti i liječiti pse. To su bili sati i sati rada koji nitko nije plaćao. Ponekad su dolazile i optužbe da je azil zapravo privatna inicijativa pod krinkom udruge, što je dodatno politiziralo cijelu priču.
Volonterke su na to odgovarale jednostavno: da grad ima službeni azil, njihov ne bi bio potreban.
Tek nakon gotovo dvadeset godina postojanja azil na Žmirićima konačno je dobio službenu registraciju skloništa. Time je završilo razdoblje u kojem se često nazivao ilegalnim azilom. Za volonterke je to bio trenutak tihe potvrde da godine rada, često bez podrške sustava, ipak nisu bile uzaludne.
Uskoro će se psi preseliti u novo, moderno gradsko sklonište, mjesto koje je ovaj grad trebao imati još prije mnogo godina.
U tom trenutku vrijedi se zapitati i nešto jednostavno: nije li dvadeset godina rada, brige i spašavanja stotina napuštenih životinja upravo ono što bi jedan grad trebao prepoznati i nagraditi, možda čak i Nagradom Grada Zadra?
Zato ova priča na kraju zaslužuje samo jednu stvar – zahvalu. Hvala tim volonterkama koje su godinama dolazile kad nitko drugi nije dolazio. Hvala im na svakom spašenom psu, na svakoj punoj zdjelici hrane, na svakom životu kojem su dale drugu priliku. Jer dok je sustav tražio rješenja na papiru, one su jednostavno spašavale živote.
Ovo su primjerci dvije udomljene životinje:
