Preseljenje područnih ureda Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Financijske agencije u novu poslovnu zgradu na Putu Murvice u Zadru otvorilo je vrlo jednostavno pitanje: kako je moguće da tri institucije koje dnevno imaju stotine stranaka rade u zgradi bez parkirališta za građane?
U urbanizmu postoji pojam generator prometa – objekti koji svakodnevno privlače velik broj ljudi, poput bolnica, sudova, fakulteta ili velikih državnih službi. Kod takvih zgrada planiranje obično počinje pitanjem: koliko će ljudi dolaziti i gdje će parkirati.
U ovom slučaju dogodilo se upravo suprotno. Tri institucije s velikim brojem stranaka smještene su u jednu zgradu bez parkirališta za građane. Zgrada je vjerojatno potpuno legalna i u skladu s dozvolama, ali svakodnevna praksa pokazuje razliku između onoga što je zakonito i onoga što je funkcionalno.
Situacija je dodatno zanimljiva jer se u istoj zgradi nalaze i drugi sadržaji: poslovnica HPB-a, javni bilježnik, kafić, pekara i drugi poslovni prostori. Riječ je o objektu koji sam po sebi privlači velik broj ljudi, a dolazak triju državnih institucija taj je promet dodatno povećao.
Kada je zgrada dovršena, oko nje je postojao slobodan parking i javna garaža. No s vremenom su ta parkirna mjesta rasprodana ili prenamijenjena pa danas praktički više nema slobodnog mjesta za građane koji dolaze u državne urede.
Građani se zato snalaze kako znaju. Dio parkira u okolnim ulicama, a mnogi pokušavaju ostaviti automobil na parkiralištu obližnjeg Lidla. No i to je postalo problem jer je Lidl u međuvremenu uveo čuvara i naplatu parkinga upravo zbog stalnog zauzimanja mjesta.
Pritom se nameće i drugo pitanje: kako je privatni investitor uspio uvjeriti čak tri državne institucije da je upravo ta zgrada prikladna za njihov rad? Svaka od tih institucija ima vlastitu upravu, pravne službe i procedure, ali sve su završile na istoj adresi s istim problemom.
Tu se otvara i pitanje odgovornosti. Tko je procjenjivao prostor? Tko je zaključio da je zgrada bez parkiranja za stranke prihvatljivo rješenje za službe koje svakodnevno primaju stotine građana? I kako je moguće da su tri različite institucije donijele praktički istu odluku s istim rezultatom?
Postoji, naravno, i druga mogućnost. Možda nitko nije pogriješio. Možda su sve procedure uredno provedene, a zgrada je u trenutku donošenja odluke doista imala dostupna parkirna mjesta koja su kasnije rasprodana. Ako je tako, onda se nameće još neugodnije pitanje: jesu li tri državne institucije zapravo legalno prevarene?
U praksi se često dogodi da zgrada bude potpuno legalna, investitor ispuni formalne uvjete, a institucije kupe ili unajme prostor koji je na tržištu dostupan. No legalnost ne znači nužno i funkcionalnost. Kada se promet, infrastruktura i potrebe građana ne analiziraju ozbiljno, posljedice se kasnije rješavaju improvizacijom.
Možda je u cijeloj priči najzanimljivije nešto drugo; fascinantno je koliko ovaj grad može šutjeti. U mnogim sredinama ovakva bi situacija već odavno otvorila raspravu o odgovornosti i planiranju javnih službi. Ovdje se, čini se, svi samo pokušavaju snaći.
Urbanizam ima jednostavno pravilo: prvo se planira infrastruktura, a tek onda institucije. Kada se taj redoslijed obrne, rezultat je ono što danas gledamo; tri državne službe, jedna nova zgrada i grad koji svakodnevno pokušava pronaći parkirno mjesto. A pitanje koje i dalje ostaje visjeti u zraku je jednostavno: je li ovdje netko pogriješio ili su tri državne institucije jednostavno legalno prevarene?
