Dok slušamo o „enormnim stopama rasta“, „rekordima“ i „uspjesima“, javni se standard strmoglavljuje iz dana u dan. Sve smo bliže točki nakon koje ćemo tu propast moći još samo nijemo promatrati. Nautičke luke, elitni projekti, estetske usluge kojima se hvalimo, za koga su one? Dok se novac odlijeva, prečesto u rentijerske i građevinsko-mafijaške džepove, ovdje se ne urušava samo krov. Urušava se sama ideja da javno ima vrijednost, da je zajedničko i da pripada svima pod jednakim uvjetima.
Javni standard nestaje. Sve i svi su na prodaju.
Zdravstvo je ogledni primjer. Liste čekanja koje teže beskonačnosti, hitni zahvati koji se čekaju mjesecima, ambulante u zgradama koje ne izgledaju bitno bolje od urušene dvorane, sanitetska vozila koja ne dolaze, hitna pomoć trajno na rubu sloma. Tko ima – nadoplaćuje. Tko nema, snalazi se. Ili umire čekajući.
Ni obrazovanje nije pošteđeno. U brojnim segmentima zapelo je u nekom drugom vremenu: rezultati na testovima sve su lošiji, sustav je okoštao, a gotovo sva djeca idu na repeticije. Ne zato što su djeca lošija, nego zato što je sustav postavljen tako da jednakost postoji samo na papiru. A sada im je, doslovno, ugrožen i život i zdravlje. O stanju školske infrastrukture najrječitije govori ono što se jučer dogodilo u Zadru.
Dvoranu ne koristi samo Poljoprivredan škola već i sportske udruge
Svi odgovorni znali su, ili su morali znati da ta dvorana nije sigurna. I nisu učinili ništa. U tom lancu nema nevinih. Kad se jednom raspetljaju nejasni odnosi svih protagonista ove zamalo tragedije, ostaje najvažnije pitanje: kako su oni kojima su roditelji povjerili svoju djecu mogli dopustiti da se u takvoj dvorani odvija nastava? Do toga nas je dovela kultura šutnje, nezamjeranja, nehaja i neodgovornosti. Prilično je izvjesno da ovdje postoje obilježja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti i to u više instanci. No, kada su „svi krivi“, na kraju obično ne bude kriv nitko.
Posebna je priča tzv. „nepoznat pravni režim“, kako ga s razumljivom dozom opreza naziva rektor Faričić, po kojem je Košarkaški savez Zadarske županije koristio sportsku dvoranu Franka Lisice i uredno naplaćivao najam. I to ne mali: samo u prosincu škola je Savezu uplatila više od 10.000 eura, a u financijskom izvještaju za 2025. godinu navodi se da je jedan od razloga rasta rashoda upravo povećanje najma sportske dvorane. Zašto javna ustanova plaća visoku najamninu za objekt koji se raspada i to sportskoj udruzi iz istog, županijskog portfelja? To je apsurd javnog sustava koji jede sam sebe. To je apsurd sustava krojenog po HDZ-ovoj mjeri.
Naravno da nije odgovoran samo Košarkaški savez. Zahtijevamo odgovornost svih u lancu: ravnateljice Gulan, pročelnika Šimunića, župana Josipa Bilavera. I zahtijevamo hitne mjere kako se ovako nešto ne bi ponovilo nigdje, nikada, nikome u Hrvatskoj.
Ovaj put djeca, srećom, nisu stradala. Ali sreća nije sustav, niti politika. Ako se ne poduzme ono što je potrebno, nije pitanje hoće li se ponoviti, nego kada i s kakvim posljedicama. Ovo je opomena. I upozorenje da javno ne smije biti roba, a sigurnost djece kolateralna šteta. Jer kad padne krov školske dvorane nije pala zgrada. Pala je država.
Vedrana Mišković
vijećnica SDP – a u Županijskoj skupštini
Zadarske županije
