Trgovački sud u Zadru naložio je tvrtkama Jadera i Cidaris da Gradu Zadru predaju u posjed restoran Zadar, koji se nalazi u neposrednoj blizini crkve sv. Krševana. Ranije je istim vlasnicima sud naložio da državi vrate u posjed restoran Dva ribara, kavanu Danica i lokale u Ulici plemića Borelli i na Poljani pape Aleksandra III, no riječ je o višegodišnjim sporovima koje su usporeni nizom žalbi, pa restorani i dalje uspješno posluju. Tuženici će na ime naknade i sudskih troškova morati Gradu Zadru isplatiti 176 tisuća eura uz za sada neutvrđen iznos kamata koje teku od 2018. godine.
U pozadini sudskog naloga za predaju restorana Zadar krije se dugotrajan i složen spor oko vlasništva nad nekretninom, koji se protezao kroz sudske i upravne postupke više od dva desetljeća. Grad Zadar je u tužbi podnesenoj Trgovačkom sudu 1. ožujka 2018. naveo da je vlasnik prostora restorana Zadar te je zatražio predaju prostora u posjed.
Tuženici, tvrtke Jadera i Cidaris, usprotivili su se tužbi tvrdeći da Grad Zadar nema aktivnu legitimaciju, odnosno da, iako je upisan kao vlasnik, zapravo nije stvarni vlasnik nekretnine. Kao ključan argument isticali su dugogodišnji upravni postupak koji su pokrenuli prijašnji vlasnici, odnosno njihovi nasljednici, radi povrata imovine oduzete u razdoblju komunističke vlasti. Taj je postupak, prema tvrdnjama tuženika, završio odbijanjem zahtjeva bivših vlasnika, ali uz zaključak da vlasništvo pripada Republici Hrvatskoj, a ne Gradu Zadru.
Sud je, međutim, u presudi detaljno analizirao tijek i ishod tog upravnog spora. Iz odluka proizlazi da prijašnji vlasnici – najprije Hinko Živković, a potom njegova nasljednica Mira Pepperoni – nisu uspjeli u zahtjevu za povrat nekretnine, već im je određena novčana naknada za oduzeto građevinsko zemljište. Istodobno je izričito utvrđeno da ne postoje zakonske pretpostavke da bi Republika Hrvatska stekla vlasništvo nad spornim poslovnim prostorom, čime je, prema ocjeni suda, potvrđeno da je vlasnik nekretnine upravo Grad Zadar.
Posebno je razmatrano i pitanje ulaganja u objekt nakon Drugog svjetskog rata. Tuženici su tvrdili da su njihovi pravni prednici obnovom i građenjem stekli pravo vlasništva, no sud je prihvatio nalaz sudskog vještaka prema kojem se nije radilo o izgradnji nove građevine, već o rekonstrukciji i adaptaciji ratom porušene zgrade. Takvi radovi, kako se navodi u presudi, ne mogu predstavljati temelj za stjecanje vlasništva građenjem, već isključivo ulaganja u postojeću nekretninu.
Restoran je desetljećima bio u posjedu Jaderinih pravnih prednika, isprva temeljem rješenja Narodnog odbora Općine Zadar, a potom i temeljem ugovora o zakupu s Gradom Zadrom, koji je trajao do 1992. godine. Nakon isteka tog ugovornog odnosa, tuženik je nastavio koristiti prostor bez valjane pravne osnove. Sud je pritom posebno istaknuo da je Grad Zadar tek 2018. godine zatražio sudsku zaštitu i povrat posjeda, ocijenivši takvo dugogodišnje nepostupanje u najmanju ruku neobičnim, iako se time nije dodatno bavio jer to nije bilo odlučno za ishod spora.
Presuda se osvrće i na odnos između dviju tuženih tvrtki. Iako su tijekom postupka tvrdili da Cidaris nije u posjedu restorana, sud je utvrdio suprotno, pozivajući se na dokumentaciju o zakupu javne površine uz objekt, kao i na javno dostupne oglase i ponudu ugostiteljskih usluga u kojima se restoran Zadar povezuje s oba tuženika. Sud je zaključio da je došlo do prijenosa neposrednog posjeda između tuženika, bez sudjelovanja vlasnika, što dodatno potvrđuje neosnovano korištenje gradske imovine.
Na temelju svega navedenog, Trgovački sud u Zadru presudio je u korist Grada Zadra te naložio predaju restorana u posjed, ali i odbio dio protutužbenih zahtjeva Jadera d.o.o. koji su se odnosili na kamate za ranije razdoblje.
