Javna tribina u Bibinjama o prenamjeni spremnika i skladištenju dizelskog goriva sazvana je ne da bi se razgovaralo, nego da bi se mještanima objasnilo da je razgovor završen. Da se odluka već dogodila. Da se sada treba samo naviknuti na činjenicu da će se dizelski spremnici nalaziti 400 metara od kuća i 800 metara od dječjeg vrtića. Kao da se radi o trafostanici, a ne o skladištu goriva, ističe se u priopćenju Kluba SDP-ovih županijskih vijećnika.
Mještani Bibinja znali su što žele pitati. No oni koji bi na ta pitanja morali odgovarati — nisu došli. Nisu došli oni koji potpisuju rješenja, koji odlučuju da studija utjecaja na okoliš nije potrebna i koji su u jednom trenutku procijenili da jest, a u drugom da ipak nije. Tako su ključna pitanja ostala visjeti u zraku, a odgovornost je ostala — nigdje.
Umjesto institucija, nastupili su predstavnici investitora i njihovi projektanti. Svi u istoj ulozi: da objasne kako nema razloga za brigu. To se ne zove javna rasprava. To se zove kontrola štete.
Mještanima se nije odgovorilo na pitanja koja su postavili nego teze koje, poput aksioma, ne treba dokazivati:
Prva teza bila je da je „sve definirano u UPU-u iz 2010. i ništa se stoga ne može promijeniti“. Samo što to nije istina. UPU je već mijenjan 2018. godine, a prostorni planovi nisu izvan vremena i prostora. Oni se mijenjaju kad postanu problem. Ovdje su postali problem — samo se to odbija priznati. Načelnik Bibinja već je gotovo pet godina na toj funkciji. Imao je dovoljno vremena da barem inicira promjenu prostornog plana, no očito je da to nije napravio. U istom tom planu postoji i željeznica. Pa ipak, nitko ozbiljno ne tvrdi da se ona ne može izmjestiti. Očito je da plan nije prepreka. Prepreka je odluka da se ne dira u projekt.
Druga teza bila je da će se „poštovati najviši standardi zaštite“ i da elaborat izrađuju „neovisni stručnjaci“. Neovisni — ali plaćeni od investitora. Zašto se u elaboratu stručnog izrađivača ne spominju podzemne vode? Zašto su udaljenosti od kuća, vrtića i drugih osjetljivih točaka pogrešno navedene? Kako se uopće može govoriti o najvišim standardima zaštite kada su polazni podaci pogrešni?
Treća teza — možda i najčešće korištena — glasi da se „ovdje već 50 godina skladište opasne tekućine“ i da ovo „nije bitno drugačije“. U tih 50 godina promijenilo se gotovo sve: zakoni, standardi, sigurnosni kriteriji i svijest o utjecaju na okoliš i zdravlje ljudi. Ono što je nekad prolazilo bez pitanja, danas više ne bi smjelo.
No postoji i važnija stvar. Kada je Delta Terminal započeo ovu investiciju, projekt je javnosti predstavljen kao ekološki iskorak — kao priča o napuštanju goriva i prelasku na biljna ulja. Upravo je to bio razlog zašto je projekt u startu prošao s manje otpora. Danas se gorivo vraća, ali se pritom očekuje da javnost ne postavlja dodatna pitanja. To nije promjena okolnosti. To je promjena narativa.
Četvrta teza govori o „velikom ulaganju“. Veliko ulaganje zvuči impresivno, ali ne govori ništa o javnom interesu. Ulaže se zato što se očekuje velik profit. Bibinje od toga, osim simboličnog komunalnog doprinosa, neće imati stvarnu korist. Neće imati veću sigurnost, bolju infrastrukturu ni veću kvalitetu života. Imat će terminal. I rizik.
Peta teza tvrdi da su „svi procesi zatvoreni“ i da „nema nikakve ugroze za okoliš“. To bi možda bila uvjerljiva tvrdnja kada bi postojala obveza kontinuiranih mjerenja i neovisni nadzor. No, prema iznesenom, takvih obveza nema. Mještanima se, dakle, poručuje da vjeruju — ali bez dokaza. Povjerenje bez provjere nije odgovornost. To je prebacivanje odgovornosti.
Mnoga su pitanja na tribini ostala bez odgovora.
Bi li dječji vrtić ikada dobio dozvolu da se znalo što će mu biti susjed?
Kako će terminal utjecati na turizam, na ulaz u mjesto, na buku i mirise?
Kako će se gorivo transportirati i zašto se obnavlja kolosijek prema Bibinjama?
Hoće li se povećati rizik za more zbog tankera?
I zašto predsjednica Uprave Delta Terminala nije odgovorila na jednostavno pitanje — bi li ovakav projekt prihvatila pokraj vlastite kuće?
Mještani Bibinja ovaj terminal ne žele.
Nisu ga željeli 2010., no nitko ih nije ništa ni pitao.
Nisu bili pitani ni 2018.
Danas im se poručuje da je kasno.
Ako načelnik kaže da ne želi terminal, onda mora objasniti što je učinio da ga spriječi. Ako institucije tvrde da rizika nema, moraju reći tko je to procijenio i na temelju čega.
Ovo nije pitanje investicije.
Ovo je pitanje demokracije, odgovornosti i poštovanja.
Ova se priča suštinski ni po čemu ne razlikuje od solarnih i vjetroelektrana posađenih kojekuda, od megalomanskih marina u Svetom Filipu i Jakovu i Turnju, niti od nakupina betonskih kocki na sunčanoj strani Ugljana. U svim tim slučajevima mještani nisu mogli ništa — ili zato što nisu ni znali da se takvi zahvati planiraju, ili zato što njihove lokalne čelnike za njihovo mišljenje jednostavno nije bilo briga. To je isti obrazac, isti način odlučivanja i ista poruka: prostor je roba, ljudi su smetnja, a javni interes se spominje tek kad ga treba zaobići, zaključili su iz zadarskog SDP-a
