Moji roditelji nisu doživjeli zatvaranje dućana, ali uvjerena sam da bi ih to slomilo.
Zatvaranje trgovine u Neviđanima na otoku Pašmanu uz još tri mala dućana, o čemu je bio prilog u emisiji MORE na HTV-u nakon vijesti na našem portalu, izazvalo je i reakciju Zadranke podrijetlom s otoka Pašmana koja je Općini Pašman uputila otvoreno pismo:
Poštovani,
obraćam vam se kao netko koga je iskreno potresla vijest o zatvaranju malih dućana na otoku Pašmanu, osobito onoga u Neviđanima – dućana koji je u tom mjestu postojao više od sto godina.
Možda će netko reći da je riječ o tržišnim zakonima, o velikim trgovačkim lancima koji su progutali male.
To je točno. Ali ono što nije jasno, i što traži odgovor, jest: što je u svemu tome radila Općina Pašman?
Što se činilo za žitelje otoka?
Što se činilo za one najstarije, koji žele dostojanstveno provesti starost u svom mjestu, a ne biti prisiljeni otići u grad kod djece ili u dom?
Za ljude koji ne traže luksuz, nego minimum – da mogu prošetati do dućana, kupiti kruh i jogurt, sjesti na klupu, razmijeniti vijesti.
Zatvaranjem dućana nije nestalo samo mjesto kupnje namirnica. Nestalo je mjesto susreta, razgovora, informacija, svakodnevnog života. Nestao je ritam sela.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se to nije dogodilo iznenada. Zatvaranje malih trgovina proces je koji traje godinama. Upravo zato je neshvatljivo da se Općina na to nije pripremila.
Moglo se:
osigurati besplatno ili simbolično korištenje prostora
organizirati pokretni dućan koji bi obilazio mjesta s osnovnim namirnicama
omogućiti ili subvencionirati dostavu toplih obroka starijim osobama
zaposliti gerontodomaćice umjesto gomilanja administracije
osmisliti redovita druženja za starije ljude koji danas žive u samoći …
Ništa od toga nije neizvedivo. Sve to već postoji u drugim sredinama.
Pišem i iz osobnog iskustva. Moji roditelji dugo su živjeli u Neviđanima. Nije im padalo na pamet preseliti se u grad. Bavili su se maslinama, sadili krumpir i povrće i, uz malu pomoć, funkcionirali relativno samostalno.
Kad mama više nije mogla kuhati i prati, tražili smo rješenje. Zvali smo Općinu, tražili mogućnost dostave toplih obroka. Bili smo spremni platiti koliko god treba. Takva usluga postoji u susjednoj općini. Na Pašmanu – nije postojala.
Moji roditelji nisu doživjeli zatvaranje dućana, ali uvjerena sam da bi ih to slomilo.
Jednako zabrinjava i činjenica da stariji žitelji Pašmana nemaju ni osnovne logističke zdravstvene usluge koje postoje drugdje – poput organiziranog vađenja krvi i dostave uzoraka. Umjesto toga, po hladnoći i lošem vremenu odlaze u Zadar ili Biograd.
To nisu sitnice. To su razlike koje odlučuju hoće li netko ostati u svom mjestu ili će biti prisiljen otići.
Na otoku mali dućan nije tržišna kategorija.
On je javna potreba i društvena infrastruktura.
Kao cesta, rasvjeta ili voda.
Zato vas pitam – ne kao političare, nego kao ljude:
Smatrate li da stariji stanovnici Pašmana zaslužuju ostati vidljivi, ili su prepušteni sami sebi?
Još uvijek nije kasno da se nešto učini. Ali šutnja i nečinjenje šalju jasnu poruku, a ona je bolna.
