Ivo Kalajdžić, kroničar grada sa fotoaparatom pod rukom kroz koji je prošlo 20 tisuća slikovnih svjedočanstava raznih povijesnih razdoblja evolucije Zadra, došetao je do studija Radio Zadra pa svoja iskustva podijelio u „Điru po Kalelargi“. Živopisno i detaljno kako fotoaparat to već radi.
Prozor u svijet nalazio se u Velebitskoj ulici u kojoj su obvezni inventar uz koš za basket bile male branke i mjesto za graničare. Parkinga nije bilo a ni asfalta a kada je konačno postavljen, jurio je karić na balinjere sa kojim bi se spuštalo. Poligon i brdašce s druge strane ceste za djecu su bili bijeg od briga odraslih.
Prozor u grad pak vodio je do O.Š. Velimir Škorpik, a kroz grad se prolazilo klasičnom rutom koja nije zaobilazila 4 kantuna. Vonjalo je kaže, tu i tamo vino iz točionica iz kojih se čula ili beštimja ili pjesma. Trebalo je imati i sreću pa naletjeti na profesoricu koja razumije povijest grada i pri tome je sa zadovoljstvom dijeli. Zvala se Srećka Štrelov, a njegovala je neobičnu naviku:
– Kada bi se ukazao lijepi zalazak sunca obvezno je prekidala nastavu i svi mi bi izišli na prozor i uživali. Zadarski zalazak svojevremeno je prepoznao i čuveni režiser Hitchcock koji ga je opisao najljepšim zalaskom na svijetu dok ga je promatrao sa zadarske rive.
Nekada je postojao i odred izviđača gdje se svašta korisnoga moglo naučiti. Začeci poduzetništva u gradu mogli bi se pronaći u primjeru Dragana Bubala koji je držao prvu stripoteku u svojoj garaži:
– Nije mu bilo lako. Vrlo ozbiljno je pristupio poslu kao knjižničar, stripovi su bili numerirani i posloženi kao u apoteci. Naplaćivao je najam ali i zakasninu. Nije tada bilo mobitela da bi smo se dogovarali kada ćemo doći nego smo ga dozivali iz portuna, a on bi strpljivo silazio stepenicama i otvarao „ured“.
LOKALNE ATRAKCIJE
Vrijeme 70-tih i 80-tih vrvilo je od lokalnih atrakcija. Zid smrti na maloj pijaci i avanturisti na motorima kao glavni junaci, fliperi za koje se štedio novac pa čekalo dugo na red, falše karte za kino ali i posjet barbi Mići Mataku gdje su se kupovale male tunje i s njima na rivi i Foši išlo na špariće i glavoče, dok su stariji pecali na mostu uglavnom ciple. Znalo se uloviti dobrih bokuna, prisjeća se Kalajdžić.
Milorada Ignjatovića prisjeća se kao bauka za djecu jer je stalno tražio da se svi priključe radnim akcijama obnove grada. Uz njega mu je u sjećanju ostao i Rajko poznatiji kao “popravljamo kišobrane, brusimo noževe”, koji bi nedjeljom urlao ispod prozora i tako budio Zadrane.
Ivo je inače svakodnevno u gradu sa svojom ekipom, okitio se i prvom nagradom za japansku poeziju, a nažalost kaže, jedno odlično društvo se zbog raznih okolnosti raspalo. Zato je u Varoši osvanula konoba koja gastronomski vraća duh staroga Zadra.
SLIKA KOJA GOVORI 1000 RIJEČI
Kroz fotoaparat prošlo mu je jako puno fotografija postavljenih na izložbama kako zajedničkih tako i samostalnih.
Ettore Daco, Talijan iz Rima koji se u Zadar zaljubio na osnovu jedne fotografske panorame snimljene sa Biloga Briga, doselio se u grad gdje se i skrasio ali i postao srce lokalne talijanske zajednice.
– On mi je dao potporu za postavljanje izložbe u talijanskoj zajednici “Bilo jednom u Zadru” gdje smo zapravo nadopunili arhivu starih razglednica grada Giorgia Giardinia sa novim slikama. U četrdesetak fotografija se vidjelo koje su građevine nestale kroz vrijeme jer smo uspoređivali slike nekada i sada. Ada Duka je obogatila izložbu svojim modnim kreacijama sa prepoznatljivim zadarskim motivima.
STARA VAROŠ I STANOVI
Kalajdžić je bio autor kolumni za lokalne novine gdje je znao posvjedočiti o gradskim kvartovima i njihovom razvoju u kontekstu politike i povijesti. Jednu priču je podijelio u eteru:
– To je ona o utvrdi Forte, zbog koje je nestala originalna zadarska Varoš gdje su bile četiri crkve a najveća Sv.Martina. Svi su Varošani bili prisiljeni preseliti se unutar zidina u sadašnju Varoš ali su svejedno morali svaki dan putovati na polje što im je bilo naporno. Na kraju su otišli na lokaciju blizu njihove zemlje i tako su stvorili ” Stanove”.
Kada bi mogao odvesti današnje mlade u nekadašnji grad, odveo bi ih kaže na Zelenu pijacu, koja je bila multikulturalna i gdje je bio veliki šušur, a poslijepodne kada bi se sve utišalo grad bi se temeljito čistio i sredio da pristojno izgleda.
