Posljednje dvije objave SDP-ovog gradskog vijećnika Daniela Radeta vezane su za hranu. Jedna je obiteljska priča o 60 godina čuvanoj rakiji s porukom: Budimo bolji i veći od prolaznosti i prosječnosti, a druga o palačinkama za dar dogradonačelniku Anti Ćurkoviću. Radeta koji je nasmijao Gradsko vijeće kada je na prošloj sjednici otkrio kako je mladi Ćurković jeo palačinke u SDP-ovom štabu za lokalne izbore 2009. godine, sada je te iste palačinke poslao dostavom Ćurkoviću u znak zahvale za Frankovićev govor.
Radeta je bio jedan od vinovnika koalicije Srcem za Zadar koje je na prošlim lokalnim izborima pobijedila HDZ-a s partnerima. I izglasali su proračun u prvoj godini mandata, da bi iduće tri taj proračun bio zakonsko sredstvo političke borbe. Prema Frankoviću, koji inače u javnosti voli napadačke ispade, a u kojima je on beskompromisni borac, opstrukciji razvoja u Zadru kumovali su i mediji.
Ali puno je ljepša priča o obiteljskim vrijednostima koju je napisao SDP-ov vijećnik na svom Facebook profilu i zaslužuje biti prenesena jer je Radeta otkrio i svoj spisateljski talent:
Nakon skoro punih 60 godina u zemlji ugledala je svjetlo dana. Bocun od 5 litara rakije zakopan je 15. siječnja 1966. godine za rođenje moga oca Alena, dočekao je 14. studenog 2025. i vjenčanje moga brata Kristijana.
Šezdeset godina! Dovoljno dugo da se promijene naraštaji, a ipak tako kratko da jedan život stane u taj raspon kao u jedan duboki udah. Dok je bocun mirovao u zemlji, svijet se okretao svojim tihim, nezaustavljivim ritmom.
Djeca su rasla, ljudi su odlazili i dolazili, kuće su se širile i obnavljale, a nad istim dvorištem smjenjivala su se proljeća i zime, bezbrojne, a opet iznenađujuće slične. Zakopan za početak jednog života, bocun je čekao trenutak kada će drugi život zakoračiti u novo poglavlje.
U tišini zemlje svjedočio je svim onim neizgovorenim pričama koje nose obitelji: radostima, brigama, slavljima, tugama…
I dok je vrijeme neumorno teklo, on je u svojoj tamnoj hladnoći čuvao kapljice prošlosti, kao da zna da će jednoga dana zasjati na svjetlu i postati most između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi. Znao je to i moj dida.
Kada je napokon otkopan, nije se na svjetlu pojavila samo rakija. Pojavila se priča. Priča o mom ocu koji je tada tek započinjao svoj životni put. Priča o bratu koji sada, šezdeset godina poslije, gradi vlastitu obitelj. I priča o svima nama, koji u tim trenucima shvatimo koliko je vrijeme istovremeno i neumoljivo i nježno, jer nas uči da ništa ne traje vječno, ali i da sve ima svoj trenutak.
Ta rakija, sačuvana od zaborava, postala je simbol toga da godine, koliko god prolazile, ne brišu ono važno. One ga produbljuju. I dok se čaše dižu u čast novog braka, u njima se nazdravlja i svemu onome što je bilo prije: životima koji su nas doveli do ovdje, snovima koji su se prenosili s koljena na koljeno, ljubavima koje su trajale, mijenjale se i gradile.
Šezdeset dugih, a opet tako kratkih godina stane u bocu, stane u priču, stane u jedan trenutak kad shvatimo da je prošlost uvijek uz nas. Ne da nas sputava, nego da nas blago gurne naprijed, baš onda kada započinje novo poglavlje.
I zato objavljujem ovu priču kao podsjetnik svima nama, sadašnjim i budućim vremenskim prolaznicima, da sve što stvaramo, sve što živimo, već sutra postaje dio nečijeg sjećanja i temelja.
Budimo bolji i veći od prolaznosti i prosječnosti, poručio je Zadranin Daniel Radeta.
