“Tog 18. studenoga, 1991. godine, počele su pljuštati granate sa svih strana po mom selu Škabrnji. Ja i muž brzo smo uzeli djecu i odnijeli ih u podrum. Ubrzo su stigli i svi ostali koji su se povlačili od početka sela pa do nas. Bilo nas je oko pedesetak.
Razmišljali smo da idemo bježati, ali nismo imali kamo. Četnici su okružili cijelo selo s 29 tenkova, transportera, a četnicima se ni broja nije znalo. Naši su s trideset pušaka uspjeli odolijevati oko tri sata. Bilo je grozno. U podrumu nismo bili svjesni što se događa, da ih toliko ima i da su naši izginuli. Još smo imali nade da ćemo se izvući, obraniti, dok nisu tri granate ispaljene iz tenka udarile u našu kuću i dok nismo čuli kako viču: “Ubit ćemo vas sve, ustaše! Izlazite van, predajte se!”
Tad su se svekar i muž predali rekavši: “Nemojte pucati, ovdje su samo žene i djeca, nemojte njih pobiti.” Muža su mi odmah ispred kuće ubili, dok su nas izvodili iz podruma. Djeca su plakala, svi smo bili izvan sebe. Nisu nam dali da bilo što nosimo, ja sam uzela maloj jaketicu, ali sam je morala bacit. Od podruma pa do ceste pucali su i ubijali redom. Gledali smo naše rođake, prijatelje, susjede kako padaju mrtvi. Među njima je bio moj djed. Došao je neki jugo-oficir i nije im dao da dalje ubijaju. Vikali su da će nas sve poklati, pobiti, da nam, eto, sad Tuđmana i Hrvatske, da nas spase oni za koje smo glasovali.
Jedan drži nož u rukama i viče kako do sada nije nikoga zaklao, ali da bi mene i moju malu s guštom…
Odvezli su nas u vojarnu u Benkovac. Tu sam saznala da su mi otac i majka ubijeni, čega je bilo svjedok dijete od petnaest godina. Tu su nas opet saslušavali i ispitivali. Rekli su nam da će nas isti dan predati Šibeniku ili Biogradu, da pregovaraju tko će nas preuzeti. Na kraju su nam rekli da nas naši neće primiti, slali bi nas u Zemunik četnicima, rugajući se da sigurno tamo nekog poznajemo. Onda su nas ipak pustili da prespavamo, to jest prenoćimo u dječjem vrtiću u Benkovcu. Dali su nam neke stare deke, svakom po jednu, i da tu spavamo na parketu. Ujutro su nam rekli da će nas naši primiti u Pristegu, u podne će biti razmjena. Oko 11,30 sati došli su po nas autobusima i odvezli nas do Pristega. Naših nije bilo jer su nas držali s tri protuavionska mitraljeza i sa stotinjak četnika. Naši su to vjerojatno znali, pa nisu došli na razmjenu.
Dok sam bila u Benkovcu, prepoznala sam Zorana Draču u JNA-odori… dok smo išli u školu, išli smo istim autobusom.
U Pristegu su nas naši dočekali, tu smo se osjetili slobodni, ali vrlo žalosni, jer su našu slobodu platili naši najmiliji svojim životima.”
