Gradu bi dobro došlo više murala, slažu se i umjetnici i građani. No, kad se postavi pitanje o tome koje bi teme i motivi trebali prevladavati, slaganje je već teže postići.
– Najvažnije je da murali budu visoke estetske vrijednosti, da su lijepi – smatra Valentino Radman, akademski slikar naklonjen klasičnim metodama, inače zaposlen i kao profesor povijesti umjetnosti u Gimnaziji Franje Petrića. Njegov posljednji mural, kod Četiri kantuna na fasadi kafića Tonija, izazvao je veliku pažnju, ali nikada nije zaživio. Nakon nekoliko dana rada, netko je odlučio uništiti gotovo dovršeni Luke Modrića. U javnosti se rasprava povela o tome jesu li prigodni lik i lokacija.
– Nije mi žao, bio mi je to izazov. Portretistika je najzahtjevnija, kako u slikarstvu, tako i u muralima. Mislim da bi se on odlično uklopio tamo, prepoznatljiv je, bio bi svakako atrakcija uz koju bi se mnogi prolaznici fotografirali – objašnjava vješti umjetnik koji je i prije dovršetka murala posvjedočio turistima koji su prepoznali lik na zidu.
I dok bi Radman na ulicama najviše volio vidjeti motive i likove iz popularne kulture, Silvijana Dražović, jedna od najproduktivnijih zadarskih umjetnica i akademskih slikarica, nešto je drugačijeg mišljenja.
– Ne bih voljela murale koji veličaju neku ličnost ili propagiraju nešto. Grafitersko izražavanje više nema onu svježinu, jer zna biti agresivno. Mural bi trebao biti mekan, nježan, unositi vedrinu – smatra Dražović koja je podsjetila i na povijesni kontekst nastanka murala kao umjetničke forme.
– Murali su gotovo uvijek bili umjetnost za narod i s narodom, mogu djelovati i kao akt pobune, a nastaju u javnom prostoru i besplatno su dostupni svima. Tako je još od Altamire.
Upravo su zbog svoje povezanosti s narodom, izrazito pozitivne reakcije dobila dva povezana murala u Kalima koje je na poziv Turističke zajednice Kali naslikala akademska slikarica Ana Kolega. Kroz svoj prepoznatljivo razigran i koloristički bogat stil osvrnula se na crticu iz svakodnevice jednog mjesta koja daje naslutiti bogatu povijest i tradiciju Kali.
– Moj je dido, kao i mnogi drugi Kaljani, išao na ribe. Ako bi počela padati noć, a on nije došao, baba bi nas slala na porat da vidimo dolazi li. Mural prikazuje ribara kako se vratio i daje ženi buket riba. Drugi mural prikazuje kaljske ribarske brodove koje smo mi kao djeca znali poimence. Ljudima je bilo strašno drago, posebno onima koji su živi, a plovili su na tim brodovima – ispričala je Kolega i najavila treći mural na kojem bi prikazala kartu svijeta s naglašenim mjestima gdje su Kaljani odlazili raditi i izgradili uspješne ribarske karijere.
Ono u čemu se svi umjetnici slažu jest da u svaki mural treba uložiti trud i vrijeme kako bismo na kraju dobili kvalitetan i promišljen umjetnički rad.
– Murali istovremeno otkrivaju i sakrivaju, a počet ću od skrivanja. Najčešće nam daju stare, oronule fasade, skrivene kutke grada ili periferije. Zato se kod nas radi brzo i površno. No pravi mural, kakav recimo radi Lonac ili umjetnici u Latinskoj Americi, nastaje mjesecima. On postaje dio arhitekture. Murali su i protest i specifična estetika. Ako ih već radimo, onda neka se razgovara o mjestu i smislu, a ne samo o motivima. Ne treba nam 25 portreta Torcide, 48 Luka Modrića i 7–8 Kreša Ćosića. Slava im, ali za to možemo napraviti “Hall of fame” zadarskih velikana i neka se umjetnici natječu tko će ih ljepše prikazati – kaže Dražović.
Kako svjedoči Dragan Jelavić, predsjednik HDLU-a Zadar, iz doba dok je radio reportaže kao novinar, Silvijanin mural u Stomorici prvi je pravi umjetnički mural u Hrvatskoj. Dražović se rado prisjetila te 2008. godine.
– Popela sam se na trokatnu skelu i oslikala staru fasadu. Da nije bilo tog murala, možda bi zgrada bila srušena. Kasnije sam u svojoj ulici u Cerariji pokrenula ideju “open air” galerije – niz murala i grafita različitih umjetnika, čak i dječjih radova. Stanari su bili presretni, ponosni na svoju ulicu, pa su nam organizirali feštu s glazbom, plesom i hranom. To je pravi duh zajednice – prisjetila se.
Slažu se Kolega i Radman koji su također otkrili da se proces oslikavanja murala često spontano pretvori u javni događaj koji povezuje mještane. Prije nekoliko godina Silvijana je došla i na ideju da oslika gradski most, odnosno ploče na mostu. – Koliko potraje, potraje, ali zamislite, to bi bio prvi takav most, kakva bi to bila atrakcija.
Za kraj je naglasila:
– Murali ne smiju biti sebični. Oni trebaju biti duhoviti, prepoznatljivi i ljudima i strancima. Neka nose vedrinu.
Sadržaj nastao u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zadra
