U srijedu, 20.kolovoza 2025. objavili ste priču o borbi otočana protiv turista, ističe se u uvodu pisma naslovljenog Prosvjed na Ošljaku – otvoreno pismo, istina bez potpisa autora, ali ga objavljujemo jer se traći “druga strana”.
Šaljem vam otvoreno pismo Lazarećanima, ali ne od brodara već moje osobno, pisano iz srca. I ja sam s Ošljaka, ali ne ovog koji oni predstavljaju. Ovo nije i nikad neće biti moj Ošljak. A na vama je da odaberete želite li objaviti i drugu stranu priče. Svi, baš SVI Lazarećani svjesni su da je turista puno i da se reda mora uvesti. Ali nisu svi zajedno agresiju, zabranu i divljenje.
Žao mi je da se zbog privatnih interesa nekog od vođa prosvjeda moram sakriti iza anonimne adrese, ali ne želim da se agresivni pojedinci obruše na mene i moju obitelj pa molim za razumijevanje i zahvaljujem na njemu.
S ljubavlju s Ošljaka….
Dragi moji Lazarećani,
Pune su vas novine, vijesti, portali, svi zovu i dijele priču o „otočanima koji tijelima brane svoj otok“. Divna priča, dirljiva. A jeste li im sve ispričali? Znaju li i drugu stranu priče? Znaju li kako boli kada vas mi koji u nedjelju nismo došli na rivu gledamo što radite i kako dopuštate da se s vama manipulira?
Kakvu sliku Ošljaka stvarate? Kakvu sliku Ošljaka vi uopće imate?
Puno nas je odraslo na Ošljaku. Svaki praznik, svaki vikend, svako ljeto… ljudi su i tada dolazili na naš Ošljak i nisu ulazili u vrtove, čupali i brali smokve. A znate li zašto? Zato što su ih naši stari sami zvali u kuće, uz bevandu, smokve i ono malo što su imali pričali im priče o Ošljaku, o Lazarećanima koji su od gladi bježali veslajući u Italiju, o vojniku kojeg smo pokopali na otoku jer je u onom ratu poginuo i završio na obalama našeg otoka… o starim mlinovima, o tome kako je Ošljak gorio i kako smo svi zajedno gasili i čuvali otok.
O tome kako su sa te škrte zemlje naši stari pune košare povrća nosili na pijacu i prodavali kako bi prehranili brojne obitelji. Pričali su im o najboljem maslinovom ulju na svijetu koje imamo. O tome kako se riba koju su uhvatili u migavicu uvijek dijelila na sve, ali prvo se odvajalo za stare i nemoćne koji su živjeli na Ošljaku. Njima je išla najbolja riba jer svi mi ćemo se snaći, a oni su stari i sami, a život na otoku je težak. Ono što bi ostalo (a ostalo je uvijek jer nismo grabili nego smo uzimali koliko nam je bilo dovoljno) peklo se na rivi i svi zajedno smo sjedili, jeli, pričali, smijali se i uvijek na kraju i zapjevali. Divna su to vremena bila. Ti gosti odnijeli su sa sobom u svijet puna srca uspomena na divne Lazarećane koji su ih dočekali kao svoje.
Ne bi im palo na pamet čupati, gaziti jer su čuli s koliko ljubavi pričamo o Ošljaku, koliko nam je stalo do našeg komadića raja na zemlji. I čuvali su Ošljak, poštivali svaku riječ koju su čuli i svaku uspomenu koju smo s njima dijelili. A onda je došao rat. Bilo nas je i tada na Ošljaku. Malo kao i uvijek, ali bilo nas je. I spavali smo svi zajedno u kućama s najsigurnijim podrumima. I neki naši brodovima su vozili ljude koji su u Foši čekali bilo kakav brod da im žene i djecu sakrije negdje na otoke gdje je sigurnije, primali smo u svoje domove obitelji umorne od drhtanja u zadarskim podrumima. Jer naša su vrata uvijek bila otvorena i ono malo što smo imali uvijek smo dijelili.
Odrasli smo, ženili smo se, gradili svoje obitelji.. djecu i unuke dovodili na Ošljak da odrastaju kao mi. I svi ti Lazarećani otvorenog srca primali su naše muževe i žene, učinili ih svojima, jednakima, ništa manje vrijednima. Čuvali su našu djecu kao što su i nas nekad čuvali.
A danas…. Pogledajte se u ogledalo, vi koji tijelima branite otok… što branite? Onu smokvu koju još niste ni naslijedili nego čekate da netko umre pa da krene borba oko nasljedstva jer ni sestri nećete dati da ih bere? Onu maslinu na koju pravo ima 20 ljudi od kojih je 19 odselilo u svijet zbog gladi, a vi sad molite sve svece da se nikad ne vrate i da maslina bude samo vaša? Onaj mul koji su naši didovi gradili da bi imali gdje vezati batelu, a vama sad za jahte treba? Onu migavicu koju godinama nismo povukli jer se ne možete dogovoriti čija je pa nitko nije htio zakrpati rupe na njoj? Znate li vi koji tijelima branite Ošljak, što je krok, što je pot i maštilo, znate li što je pecivo, siknjica, tunja….. Bojim se što će biti ako uistinu naslijedite tu smokvu ili maslinu.
Sve ćete ih posjeći da bi vam kuće bile što veće. Onu rupu uz mul u kojoj već godinama živi grmalj ćete zaliti betonom jer i mul mora biti najveći u selu. I puškom ćete ga braniti jer se na „vašem“ mulu nitko ne smije kupati, a i vaša jahta mora biti izložena pogledima zavidnih prolaznika.
Znate li što je Ošljak ili su vam glavu napunili? Gledam vas kako stojite na rivi… i ne vidim nikoga tko na Ošljaku uistinu i živi. Ne sad kad su svjetla reflektora uprta u vašu „borbu“. Zimi, kada mrak pada već nakon ručka, kada jugo divlja i čupa sve pred sobom, kada se valovi dižu na rivu, kad u portu čupa konope na brodovima. Gdje ste tad? Koje domove tad branite? Jer na Ošljaku Vas nema. Kada bi jednom nakon mraka ostali na Ošljaku kada stisne zima znali bi koliko ste ovisni. Jedni o drugima, o onome tko je mlađi i jači tko može pomoći, o onima koji su tu, a ne negdje tijelom brane neku drugu imovinu. Jer vi, dragi moji, upravo to branite – imovinu. Ja branim uspomene, branim naše stare, branim dom, a on je u srcu.
Dvorišta su nam neuredna, masline obrasle, ni jedne kante za smeće oko otoka nema, vezovi se dogovaraju ispod pulta jer vam pravila ne odgovaraju. Prebrajate tko je u komunalne kante stavio više vrećica, tko je zimi vezao brod na „tuđe“ mjesto (a sami ste svoje oteli nekome) i te slike šalju se u svijet da bi se međusobno svađali. Znate, kad su naši stari bili živi i kad je nevrijeme dolazilo, svi su brodovi ulazili u rivu i vezali se jedan za drugoga jer zajedno smo jači. A sad? Sad se iz svijeta zove i viče i svađa jer bolje da je mjesto prazno nego da netko spasi svoj brod od nevremena.
Nekad smo imali i vatrogasni brod koji je bio naš, za gašenje požara. Jer znate kakav je Ošljak – samo jedna iskra dovoljna je da nam sve izgori. A onda smo ga potopili jer se nismo mogli dogovoriti čiji je. Pa bolje da je negdje na dnu mora i da svi izgorimo ako se borovi zapale nego da netko odvoji malo svog vremena i očisti taj brod. Jer „nije moj“… A s čim ćemo sutra braniti Ošljak od vatre? Ovima koji neće biti tamo kad bude trebalo uistinu svojim tijelima braniti otok vjerojatno nije ni bitno….
Nekad smo se slikali da bi djeci ostavili uspomene. Nekad smo se telefonima nazivali da čujemo jesu li svi živi i zdravi, da čujemo kad se vidimo ponovo…. A sad? Da bi izmanipulirali nekime za svoju korist? Ali to su stvari o kojima se ne razgovara, o kojima se ne piše. Ne želite ni čuti da se uredi otok, da se uvede neki red. Jer red zahtjeva neka pravila, a „Zavadi pa vladaj“ je nekima najbolje rješenje. Onima koji izgube pa huškaju i potiču na pobunu jer ne znaju drugačije. Onima koji vas koriste za svoje privatne ratove. Potpisuje se peticija kako bi se apeliralo da se uvede red, ali zamislite – potom se papir mijenja i uz peticiju stavlja papir za zabranu o kojoj nikada nije bilo riječi
. A na peticiju se dopisuju i oni koji su preminuli da bi broj potpisnika bio što veći. Probudite se, progledajte. Nemojte dopustiti da vama manipuliraju. I sami živite u velikim gradovima, znate što je sve potrebno da bi zajednica funkcionirala. Zašto se bojite reda i pravila na Ošljaku? Hoćete li tako možda izgubiti onu smokvu, maslinu i vez? Ionako nikad nisu ni bile vaše. A ako se uvede red možda ni ne budu. Bojite li se toga? Razmišljate li kada putujete negdje po svijetu da tada vi ulazite u „tuđa“ dvorišta, priče i nasljedstva? Da li ste hodali ikad po Stradunu, Zrinjevcu, Manhattanu ili Champs-Élysées? Znate, i tamo žive ljudi. Da li su vas negdje otjerali, gurali nogama i urlali na vas kao da ste razbojnici ili imate puno srce uspomena?
Kad otjerate brodare, koji vam je slijedeći korak? Hoćete li tijelima braniti i pristajanje trajekta i tako prekinuti sve veze s gradom? Jer vjerujem da ste u svojim krugovima razgovarali o tome da i trajektima na Ošljak dolaze turisti i ostaju cijeli dan na kupanju? Hoćemo li i njih otjerati? Jer vjerujem da ste svjesni da upravo oni ostavljaju smeće jer su na Ošljaku cijeli dan, a ne ovi koji dolaze brodovima od kojih ste nas branili i koji na Ošljaku ostaju nepuni sat? Ili se toga niste sjetili? Jesu li nakon toga na redu i brodovi Zadrana koji dolaze na južnu puntu na kupanje? Recite i nama koji vam je slijedeći korak da znamo smijemo li prijatelje pozvati u goste.
Dragi moji, je l’ vas sram? Mene je. A i naše stare bi bilo. I bili bi tužni da su vas u nedjelju vidjeli. Jer pravi Lazarećani nisu takvi.
Znam i da gosti nisu kao što su nekad bili, ali duboko u srcu vjerujem da se ovakve stvari rješavaju razgovorom, pravilima, uvjetima, emocijom, a ne nasiljem i divljaštvom. Nered nikako nije rješenje, ali nisu ni ovakvi prosvjedi. Sjednimo, razgovarajmo, postavimo pravila bez huškanja, uredimo i pazimo na svoje. A ne ovako….
Moja vrata su uvijek otvorena, za goste će uvijek biti i bevande i smokava i priča koje su naši stari pričali. Jer ću čuvati u srcu i riječima onaj Ošljak koji su nam naši stari ostavili, a ne ovaj koji vi sad stvarate. To nije moj Ošljak i neće nikad biti.
S ljubavlju s Ošljaka….
