Prvi ljetni dan, a sa stabala pada žuto lišće u parku u kojem nema niti kapi vode, ogorčeno će Zadranka iz susjedstva koja nam je poslala i foto-svjedočanstvo iz suhog dijela parka Jarula.
Tepih suhog lišća i trave pokriva šaht s vodom iz kojeg očito nema navodnjavanja, a strelice građanske gorčine upućene su prema Nasadima koji održavaju taj park.
Prije tjedan dana smo počeli s navodnjavanjem tog dijela parka, a prije dva mjeseca s ostatkom, kazao je direktor Nasada Josip Krnčević na novinarski upit.
Sustava navodnjavanja je očito najveći problem u održavanju zelenih površina, ili su to možda povećani računi za ljetnu potrošnju vode?
Grad Zadar je vlasnik tog parka u kojem su i staze odavno grbave, popucala i zapuštene. Da ne bi park u tom stanju zapuštenosti doživio i betonizaciju, zabrinuto će naša sugrađanka. U taj dio Jarule svojedobno je jedan ugostitelj stavio umjetni tepih što nije smetalo gradskoj strukturi vlasti koja je tamo objedovala. Tek na medijski pritisak to je uklonjeno, kao i postavljeni pitari unutar parka.
Uzalud smo upozoravali na stanje staza u tom kao i u tzv. perivoju hrvatskih velikana gdje su staze asfaltirane. Čekaj magare, dok trava naraste – tako bi se narodnom uzrečicom moglo prikazati stanje osušenog zelenila.
Kad će rekonstrukcija Jarule, posljednjeg gradskog parka koju je najavio sada već bivši pročelnik Robertino Dujela, istaknuvši kako to neće biti samo kozmetički zahvat? Od velike najave ostalo je poravnavanje jedne staze, a za sve ostalo opravdanje se nalazilo u proračunu.
Posljednji zadarski park izgrađen je 1954. godine prema projektu arhitekta Josipa Budaka. Dok je dio zadarske javnosti tada ga nazivao “Budakova jaja”, malo je Zadrana koji znaju da se zove Jarula.
Jarula zadarski perivoj je i cvjetna gredica nazvana po pripovjednom djelu Jurja Barakovića.
Hrvatski arhitekt Josip Budak od 1946. godine djelovao je u Zadru i nije na odmet podsjetiti na njegove izvedene arhitektonske projekte : otvorena tržnica (1952), restoran u Foši (1953), stambena zgrada »Jugotankera« i poslovno-stambena zgrada »Maraske« (1956), Komunalna banka (1957), Dom učenika u privredi »Ivo Lola Ribar« i stambeni blok Komercijalne banke (1959), Đački restoran (sada trgovina pokućstva »Šavrić«, 1962), stambeni blok Rivnica (1968), kavana »Branimir« (1969), skladišta u luci Gaženici (od 1969. dalje); izvan Zadra: svjetionik s vidikovcem u Novigradu (1946), kazalište u Benkovcu (1952), vinski podrum u Privlaci i upravna zgrada šumarije u Rabu (1957), hotel u Novalji i hotel »Luna« u Posedarju (1960), škole u Poličniku i Raštanima (1960), palača suda u Benkovcu (1961), hotel »Adriatic« (1964) i autobusni kolodvor (1968) u Biogradu, zgrada franjevačkog muzeja u Sinju (1970). U Zadru je rekonstruirao toranj gradske straže (1948), srednja rimska vrata u bedemu (1952), zgradu Filozofskog fakulteta (1953), Gradsku ložu (1953, 1958), krunište bedema na Trgu pet bunara (1954), palaču »Kapetan grande« (1957), unutrašnjost apside crkve Sv. Marije (1970), crkvu Sv. Nediljice u sklopu Stalne izložbe crkvene umjetnosti (1973) i dr. Projektirao je regulaciju Trga pet bunara (1951, 1955), parka na bedemu uz hotel »Beograd« (1953), Foše (1954), Arsenala (1963), kompleksa Rivnice (1967) i obale Voštarnice (1974) u Zadru, središta Novigrada (1952), sjevernog proširenja grada Paga (1959), središnjeg trga u Kalima na Ugljanu (1964), Trga palih boraca u Biogradu (1968), lijeve obale Zrmanje u Obrovcu (1972) i dr. Sudjelovao je u natječaju za regulaciju Place des Nations u Ženevi (1957).
Na prostoru Jarule prije Drugog svjetskog rata održano je nekoliko velikih opernih priredbi u sklopu kojih je bila izvedena i “Aida” Giuseppea Verdija, te “Turandot” Giacoma Puccinija.
Zbog svega toga taj važan i vidljiv gradski park trebao bi biti reprezentativan.
Proljeće je jedino vrijeme kada se odražava ime Jarule u cvjetnoj čaroliji i onoj koju posade iz Nasada.
