Predsjednika Gradskoj vijeća Marko VUčetić u kolumni za portal Tris komentirao je izbor ustavnih sudaca kao simbola propadanja pravnog i političkog sustava obilježenog korupcijom i nedostatkom moralnih vrijednosti:
– Izabrali smo ustavne suce, Ustavni sud sada može, posve nesmetano, uostalom kao što je to i do sada činio, tumačiti Ustav sukladno svjetonazorskim zadanostima, političkim preferencijama, lokalnim običajima ili karijernim očekivanjima sudaca. Imamo Ustav koji političarima, a i ustavnim sucima, u nedostatku anarhističke imaginacije, služi kao podsjetnik što sve mogu prekršiti a da za to ne odgovaraju. Izbor ovog suvišnog tijela kod mene nije pobudio neki poseban interes, znao sam kako će ova konstruirana drama završiti – podjelom plijena i daljnjim srozavanjem ustavnopravnog poretka. Vladajući su predložili 5 kandidata, oporba 5, dok je Ustavni sud, baš kao što to priliči suvišnom političkom tijelu koje se lažno predstavlja da skrbi o Ustavu (da se lažno ne predstavlja, jedan Davorin Mlakar nikada ne bi mogao biti ustavni sudac budući da se, kao što je i sam priznao, za potrebe HDZ-a lažno predstavljao), u potpunoj tajnosti, posegnuo za novorođenom ustavnom kategorijom, a to je kategorija samoizabiranja, tako da se 10 sudaca samoizabralo.
Koliko vidim, HDZ je predložio, a dvotrećinska većina u Saboru izabrala, jednog suca, starog druga Josipe Rimac. Sad uz SMS državnog odvjetnika imamo i SMS ustavnog suca. To je napravljeno smišljeno kako bi se javnosti poslala poruka (ne SMS nego daleko gora – ona koja javnost mentalno i moralno kodira) kako HDZ svima koji sudjeluju u koruptivnim radnjama u korist ove maligne stranke može osigurati razvoj karijere. Osude javnosti nema jer je javnost, u moralnom smislu, kodirana – ovo je javnost koja podržava sve oblike korupcije. No, pustimo rasprave o moralu, vratimo se na još dva novoizabrana ustavna suca. Tu je, dakle, još jedan bivši ministar i dugogodišnji saborski zastupnik ove stranke, baš kao i jedan sakramentalni profesor prava koji, sudeći prema njegovom dosadašnjem djelovanju, ne vidi problem u tome da se država, što je više moguće, podredi (dakako, ustavno) Katoličkoj crkvi. Oni su, očito, izabrani da se osigura proklamirana neovisnost Ustavnog suda .
Čudi me samo što su naši saborski zastupnici neovisnost shvatili kao liječenje ovisnika od ovisnosti – u ovom slučaju riječ je o ovisnosti o stranci i religiji. Dakle, u Ustavni sud je uveden jedan ministar i jedan ministrant, a sve kako bi se pokazalo da je Ustavni sud zapravo komuna za liječenje ovisnika. Meni je već ovo dovoljno da zaključim kako je samoizabrani Ustavni sud kvalitetniji i bolji od novoizabranog u Saboru, baš kao što je svaki prethodni saziv sabora bio bolji od trenutnog. Samoizabrani ustavni suci su makar pokazali da kod njih još uvijek djeluje instinkt za preživljavanjem, dok su novoizabrani suci u Ustavni sud ušli zahvaljujući evolucijskom mehanizmu produženja stranačke i religijske vrste.
Ustavni sud je, što je vidljivo iz ovih nekoliko rečenica, baš po mjeri sadašnjeg duha vremena u našoj državi i nije mi jasno zašto se, posve nepotrebno, stvarala drama oko izbora ustavnih sudaca. Izabrani su najbolji čuvari onoga što je od Ustava još ostalo. Birali smo suce ostataka Ustava kojega se više ne može ni prekršiti, on je toliko raskomadan i zaboravljen da kruži mit kako se nekad, na nekom nama sada racionalno nedohvatljivom početku, držalo do Ustava. No mit je mit, on služi da se razvije nostalgija za nepostojećim vremenima, a naše nepostojeće vrijeme je vrijeme Ustava. Zato sam potpuno siguran u to da će ovakav Ustavni sud energično, predano i zauzeto braniti ostatke Ustava odnosno, da budem potpuno precizan, svatko od njih će otrgnuti komad Ustava i ljubomorno ga čuvati. Ustavni suci su zapravo čuvari beživotnog kulta o Ustavu.
Oporba je, dakako, sve ovo znala i, osim ponekog metodičkog prigovora, nije imala ništa protiv toga. Ustav je Ustav, a ostatak je ostatak. Razumijem saborske zastupnike, ne želim ih kritizirati, oni se sami nalaze u ulozi vrlo sličnoj onoj u kojoj se nalaze ustavni suci. Naime, saborski zastupnici su politički ostaci. Vladajući su tu u ulozi drugorazrednog ostatka Vlade, a opozicijski su tu u ulozi ostatka bez neke trajne svrhe, koji, eto, dobro dođe kada nešto u centru za gospodarenje političkim ostacima (Saboru) treba izglasati dvotrećinskom većinom. A to što treba biti izglasano, bit će i izglasano – jasno kada se za to, kako kaže predsjednik ovog centra odnosno prvi među jednakim ostacima, „steknu uvjeti”.
Jasno mi je da kolumne o našem javnom životu mogu pisati samo kao obducent. Ova država, u svim njezinim segmentima, toliko je mrtva da mi ne preostaje ništa drugo nego da rastvorim taj leš kako bih iz njega izvukao neki beživotni, raspadajući organ. Ovo je definitivno država smrti. Ako netko sumnja u to, neka pogleda kakve odluke je donosio Ustavni sud, tko je sve bio ustavni sudac, ali i tko je, voljom saborskih političkih ostataka, to postao. Stanje u kojem se mi već desetljećima nalazimo, ne možemo rasvijetliti nikakvim političkim analizama, preostaje nam jedino obdukcija. Ovo nije kolumna, ovo je zapis obducenta.
Država je, u institucionalnom smislu, a država samo to i jest, ubijena političkom korupcijom, ona je institucionalno. Saborski mrtvaci su izabrali ustavne mrtvace. Tu pomoći nema. Ne postoji ta demokratska revolucija, sve da je netko i pokuša izvesti, a takvih, koliko vidim. nema, koja može oživjeti ovu državu. Znaju to i birači, oni na birališta izlaze kao ožalošćena rodbina na sahranu pokojnika – nadaju se da će neki spasitelj pokojnika izvući iz ralja smrti i uvesti ga u život. No, baš kao što na grobljima zadnju riječ ima ukopnik i njegova lopata, tako i poneku riječ o našoj mrtvoj političkoj volji ima politički ukopnik kojega smo mi izabrali. Razlika je što ukopnik na groblju pokopa, jednom zauvijek, umrlog, dok nas, kao političke mrtvace, naši izabrani politički ukopnici, trajno ukapaju a da nas nikada ne pokopaju. Tako vam je to, da parafraziram ministricu Murganić, kada mrtvaci traže političke spasitelje – traže spasitelje, a dobiju ukopnike.
