Zadar je nedavno bio domaćin velike konferencije 2024 Evolution and Development of Nervous Systems, na kojoj je oko 170 vodećih znanstvenika iz cijelog svijeta koji se bave razvojem i evolucijom mozga, raspravljalo o najnovijim dostignućima iz područja neuroznanosti.
Ovakav skup naravno ne bi bio moguć da iza njegove organizacije ne stoji Nenad Šestan, redoviti profesor na Yaleu koji je svjetsku reputaciju stekao razvojem BrainExa, visokotehnološkog sustava kojim se može održati i zaštititi mozak sisavaca od oštećenja nekoliko sati nakon smrti. Puno povjerenje iskazali su mu tadašnji američki predsjednik Barack Obama. On je njegovom timu dodijelio 15 milijuna dolara za realizaciju projekata, kao i američka Nacionalna medicinska akademija, koja ga je primila u svoje članstvo.
– Tijekom konferencije nisam imao niti jednu negativnu povratnu informaciju, svi su bili oduševljeni predavanjima, raspravama, radom i glavno pitanje je bilo „možemo li se vratiti već dogodine?“. To je najbolji dokaz da je sve dobro prošlo. Nama se poklopilo da se odazvalo 32 od 35 pozvanih izlagača. Uvijek se računa da iz različitih razloga odustane oko trećine pozvanih, a nama se odazvalo toliko njih da smo program morali proširiti na četvrti dan, kaže Šestan.
Konferencija je bila zanimljiva po tome što su teme bile dosta „široke“ pa se ovi vodeći stručnjaci iz područja neurobiologije i razvoja bolesti nisu bavili samo pojedinim stanjima, već dijelovima mozga, njegovom evolucijom, neurološkim mehanizmima…
– Konferencija je ciljano napravljena na taj način. Uvijek je važno dovesti nekoga tko će napraviti kontrast, a ne ljude sličnih interesa koji sve dobro znaju o temi koja se izlaže. Doveli smo tri grupe ljudi koji nikad nisu bili zajedno, ali su komplementarni, tako da svi nešto nauče. Uz mene organizatori su bili fantastični znanstvenici John Rubenstein i Leah Krubitzer, dobitnica priznanja Genius zaklade MacArthur, svi troje smo malo različiti. Kada pozovete 230 ljudi sličnih interesa ne znate koliko možete naučiti, a nama je cilj bio da nešto naučimo.
Predavanja su bila primarno okrenuta specifičnim situacijama kod ljudi koji su razvili autizam, shizofreniju…. Mogu li se ta stanja liječiti ili barem prevenirati?
– Još ne, ali sada smo u kritično važnom trenutku. To su vrlo heterogene bolesti, kojima je uzrok u stotinjak različitih gena. Mi ne znamo što je uzrok bolesti, ali znamo gdje su mutacije. Već postoji nekoliko stotina kompanija u tom poslu, razvili su se lijekovi koji mogu promijeniti određene mutacije, gen ili poboljšati protein koji je mutiran. Nažalost, problem je u tome što su to vrlo rijetke mutacije. Farmaceutske industrije su ipak shvatile da to ima svoje prednosti, sad su i one počele razvijati lijekove. Već postoje klinički tvari za RRET sindrom, Engelmann sindrom koje moraju proći dvostruku slijepu provjeru i klinička ispitivanja, ali vrlo smo optimistični.
Kada se govori o mozgu, često se kaže kako ne koristimo cijeli mozak, ili kako možemo normalno funkcionirati kada se dio mozga ošteti jer određene funkcije preuzima drugi dio. Koliko se radi o krivim predodžbama, a koliko o istini?
– Koristimo cijeli mozak. Međutim, mozak djeteta je jako plastičan i taj primjer doživio sam i osobno kada sam prvi put došao u SAD 1994. godine. Profesor nam je pokazao dijete koje je normalno govorilo i hodalo, bilo normalne inteligencije, a onda nam je pokazao sliku magneta u koju smo teško mogli povjerovati: nedostajala mu je jedna cijela hemisfera, odnosno pola mozga. Naravno, treba reći da je hemisferektomija izvedena kada je dijete imalo godinu dana, zbog teških epileptičnih napada te je ono zbog tzv. razvojne plastičnosti uspjelo razviti normalnu inteligenciju.
Može li se u realnom vremenu dogoditi neka evolucija mozga, s obzirom na velike promjene koje se događaju i načinu na koji se on koristi?
– Evoluciji treba puno vremena da se nešto promijeni, ali mozak koji imamo je toliko plastičan da ima kapacitet za stvari za koje evolucija nije mogla znati da će se dogoditi. Nama je zato važna rana edukacija, poticaj djece da se usmjere prema nekim temama već u ranoj dobi. Kada netko od mladih znanstvenika dođe kod mene ja mu odmah mogu reći kakvi su mu bili roditelji, jer da ga nisu vodili u kazalište, komunicirali s njime, poticali ga da voli znanost, on ne bi došao do te razine. Mene svi vani pitaju zašto su Hrvati tako dobri u nogometu. Odgovor je da se to cijeni kod nas, kad se dijete rodi zna da će moći biti nogometaš. Mi moramo djecu uputiti u smjeru koji će njima biti u interesu i kojim će oni nešto doprinijeti društvu. Ako to društvo ne bude radilo, svi ćemo se vratiti u atavizam i neke pradavne kalupe.
Puno je rasprave oko očuvanja moždanih funkcija, pamćenja… U Zadru je posebno zanimljivo bilo u prvom redu vidjeti akademika Ivicu Kostovića, Šestanovog mentora u Hrvatskoj, vitalnog 81-godišnjaka koji je izlaganja bilježio u svoj notes. Postoji li neki recept ili lijek za moždanu vitalnost?
– On je izuzetna osoba, izuzetan znanstvenik, kao dijete kad se igra u pijesku. Uvijek se raduje nečemu što je naučio, kao što se Luka Modrić, nakon što je osvojio sva moguća priznanja i bio drugi na svijetu, raduje zbog gola iz slobodnog udarca u 38. godini. Ta znatiželja i težnja da se nešto nauči gura nas naprijed, u tome je poanta ovog poziva.
Zna li se u kojem će smjeru ići istraživanja u Šestanovom laboratoriju na Sveučilištu Yale?
– Kao što bi rekao akademik Kostović, „sad sam uzbuđen, čitam, pratim, ne stajem“. Jedna je stvar kada čitate neki rad koji je sada objavljen, a zapravo napisan prije dvije godine, druga kada sudjelujete na ovakvim konferencijama i vidite što se događa u realnom vremenu. To je ono uzbudljivo u znanosti: ne mogu reći na čemu ću raditi za tri godine. Znanost nije linearna, život nije linearan, nikada ne znamo što će se u bliskoj budućnosti dogoditi i u kojem će nas smjeru to odvesti.
